Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije od 20. rujna 1945. nastavlja iznositi silne probleme koje su komunističke vlasti stvarale katoličkomu tisku, nastojeći ga, zapravo, potpuno onemogućiti, dječačkim i bogoslovnim sjemeništima te katoličkim zavodima, koje žele dokinuti i drugo.
»Velika tiskara Katoličkoga tiskovnoga društva u Ljubljani oduzeta je iz katoličkih ruku. Ista je sudbina zadesila katoličke tiskare u Mostaru, Šibeniku, Mariboru i Sarajevu. Tako se sistematski i po planu postupa s katoličkim tiskom. A sloboda je katoličkog tiska za Katoličku Crkvu pitanje o kojemu ovisi dobro tolikih duša. Kako će se pod tim uvjetima moći razvijati katolički tisak, kad mu je oduzeta podloga, tiskare pa i papir?
Nije bolje stanje ni sa sjemeništima Katoličke Crkve. Crkva je najvećma materijalnim žrtvama sagradila, i ona uz najveće napore uzdržava svoja dječačka i bogoslovna sjemeništa. Kroz njih su prošle stotine i tisuće naše najbolje seljačke, građanske i radničke djece, današnjih svećenika i uglednih laika svih struka. Danas su ta sjemeništa praktički gotovo onemogućena za svoju svrhu. Premda je rat već dovršen, neka su još uvijek djelomice okupirana po vojsci, druga opet rekvirirana, kao ona u Zagrebu na Šalati, u Splitu i Travniku, Šent Vidu, Ljubljani, Mariboru, Sinju i drugdje.
Na odgojnom području zadan je Katoličkoj Crkvi čitav niz udaraca. Ponajprije u pitanju vjeronauka u školama. U svim je školama vjeronaučna obuka proglašena neobvezatnom, tako da se onaj koji hoće vjersku pouku mora za to prijaviti. S priznanjem i ponosom ističemo, da su katolički roditelji upravo plebiscitarno glasovali za vjeronaučnu obuku u svim školama, gdje su za to bili pitani. U godišnjim svjedodžbama u Hrvatskoj vjeronauk je stavljen na posljednje mjesto, kao najmanje važan predmet, iza svih vještina. Osim toga je u svim školama, osnovnim i srednjima, vjerska obuka skraćena od dva sata tjedno na jedan sat. A to je u današnja vremena, kada su potrebe vjerskog odgoja povećane, osjetljiv nazadak, koji znači kočenje vjerske slobode, pa i same mogućnosti vjerskog odgoja. U višim razredima srednjih škola u Hrvatskoj vjerska je pouka sasvim ukinuta. Taj se postupak obrazložio načelom slobode savjesti. Ne može se međutim shvatiti zašto su vlasti u Hrvatskoj tako postupale. One su sasvim nejednako primijenile načelo slobode savjesti u nižim te višim razredima srednjih škola. Sloboda savjesti treba da jednako vrijedi u nižim kao i u višim razredima srednjih škola. Jer inače se događa, kao u ovom slučaju, da je mlađim učenicima nižih razreda srednjih škola ili njihovim roditeljima dana sloboda odluke za vjeronauk, a oduzeta je učenicima viših razreda, od kojih oni sa 18 godina već imadu i izborno pravo, a nemaju pravo slobode savjesti u pitanju izbora vjeronaučne obuke, jer im je ona upravo u ime slobode savjesti oduzeta« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 272.-273.).
»Mislimo, da će biti dobro, ako vas ovom prilikom upozorimo, da o dobrovoljnom pohađanju vjeronauka imaju odlučivati ne samo djeca ili đaci – priznavati takvu slobodu nedorasloj djeci, koja jedva počinju misliti, bilo bi i smiješno i ludo – nego njihovi roditelji. Tako naime izričito određuje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, povjereništvo za prosvjetu, k. br. 83, Beograd, veljače 1945. Protivna praksa nekih učitelja i nastavnika, koji samoj djeci prepuštaju slobodu odlučivanja, hoće li slušati vjeronauk ili ne, protivi se dakle jasnoj odredbi zakona.
Katolička Crkva podržavala je veći broj privatnih srednjih škola s pravom javnosti. Tim školama su još u predratnoj Jugoslaviji priznavali vrsnoću državni nadzornici i roditelji, koji su im povjeravali odgoj svoje djece. Njihovi su uspjesi bili uvijek među najboljima u čitavoj državi. Zato su te škole posjećivali ne samo katolici nego i inovjerci, dajući im puno povjerenje. Te su škole bile u čitavom svom radu izjednačene s državnim školama. Danas se u tisku, koji stoji blizu prosvjetnim vlastima, najavljuje da one neće moći više raditi i da će biti ukinute. Ne može se shvatiti, zašto bi trebalo ukinuti te škole, kad im sami roditelji, koji su najpozvaniji da odlučuju u pitanju odgoja djece, daju povjerenje i traže da nastave s radom. Duh prave demokracije traži, da se poštuje volja roditelja pogledom na školovanje djece. To više, što i Crkva ima naravno pravo podizati privatne škole. To joj pravo priznaju sve kulturne države. One se mogu samo veseliti, da ih Crkva pomaže u skupnom izvršivanju njihovih dužnosti i tako zajednički s njima nosi teret izdržavanja škola.
Pored privatnih škola Katolička je Crkva imala veći broj internata, zavoda za odgoj srednjoškolske i radničke mladeži, kao što i male djece. Ti su zavodi najvećim dijelom danas zatvoreni, ili su u njima gotovo svagdje postavljeni komesari i komesarice. O radu tih katoličkih crkvenih zavoda prenose stanoviti ljudi, koji nikada ne potpisuju svojih sastavaka u dnevnoj štampi, neistinite optužbe i nedostojne karikature. Oni proglasuju vjerski odgoj u tim zavodima srednjovjekovnim i mračnjačkim. Kako nema katoličkog tiska, koji bi mogao iznijeti pravo stanje stvari u svakom pojedinačnom slučaju, a ostali dnevni tisak ne prima i ne donosi članaka pisanih protiv onoga što je sam iznio, ostaju ti zavodi bez najosnovnijeg prava samoobrane. Kraj toga, imenovani komesari i komesarice otvoreno i prikriveno nastoje onemogućiti djelovanje katoličkih odgajatelja. Sloboda savjesti i vjeroispovijedanja ostala je na tom području prazna riječ, koja vrijedi samo onda, ako se njome hoće opravdati protucrkveni stav« (str. 273.-274.).
NASTAVLJA SE
