Posljednjih nekoliko događanja u hrvatskom društvu daje naslutiti da se među vladajućima rađa svojevrsni strah, ili naivnije rečeno, strahopoštovanje od hrvatskoga naroda, koji se redovito pojačava baš u svibnju. Kako drugo nego svojevrsnim strahom od naroda tumačiti da je baš uoči proslave 1. svibnja, na blagdan sv. Josipa Radnika, kada se u društvu potežu radnička pitanja, na sastanku predstavnika Vlade i sindikata dogovoreno povećanje osnovice plaće za 4 % u državnim i javnim službama, s dodatnim najavama da bi do novih povećanja moglo doći već najesen? Koliko god svako povećanje radničkoga standarda bilo pozitivno, ipak se rađa neodoljiv dojam da je prije riječ o kupovanju društvenoga mira.
No možda se ponajveća zabrinutost vladajućih rađa uoči najavljenih velikih mirnih okupljanja građana, među kojima su i brojni vjernici, koji će se u 11 hrvatskih gradova Hodom za život, ove godine pod geslom »Život je zakon«, zauzimati za dostojanstveno življenje u Hrvatskoj od začeća do naravne smrti, počevši od 7. svibnja. Pod vidom određenoga straha moglo bi se možda gledati i na odluku Visokoga upravnoga suda u Zagrebu da privremeno odgodi izvršenje sporne Odluke grada Zagreba o ukidanju mjere roditelj odgojitelj, dok se pravnim mehanizmima ne ispita opravdanost njezina ukidanja.
Nikomu, ni lokalnim vlastima s neuvjerljivom argumentacijom da im je ta mjera preskupa, a ni državnim vlastima koje u toj mjeri također vide trošak (kao da je opstanak hrvatskoga naroda stvarnost u koju ne treba ulagati), ne bi odgovaralo da tisuće okupljenih građana pod vodstvom dobro organiziranih građanskih inicijativa na ulicama izražavaju svoje nezadovoljstvo ukidanjem mjere koja se po svim relevantnim i stručnim analizama uspjela nametnuti kao dosad možda najsnažniji izraz promišljene demografske politike.
Politička komunikacija među najvišim hrvatskim dužnosnicima u većine je građana uspjela poljuljati povjerenje u njihovo vodstvo te posljednjih dana uspjela nanovo aktualizirati pitanje kako su se na vrh uspjeli ugurati oni koji umnogome ne predstavljaju narod jer ne nose njegovo poslanje i koji se očito do dana današnjega nisu oslobodili komunističkih obrazaca vladanja. Neki tumače da nije da ne znaju vladati – jer zauzeli su položaje, nego ne znaju demokratski vladati. Zato njihova zastrašujuće niska razina u komuniciranju s pravom izaziva pomisao da se njome skreće pozornost od daleko većih izazova s kojima se suočava hrvatsko društvo.
Vjernički gledano, ne može biti slučajno da je baš u marijanskom mjesecu svibnju hrvatski narod kroz povijest pokazao i svoju veliku snagu (dovoljno je podsjetiti što je sve vodilo do 30. svibnja koji se danas slavi kao Dan državnosti), ali i veliku patnju (križni putovi hrvatskoga naroda nakon završetka Drugoga svjetskoga rata). Stoga sve što se u društvu i narodu bude događalo ovoga svibnja, sva njegova nastojanja za dostojanstvenim životom preko Hoda za život; njegovo oplakivanje žrtava križnih putova; njegove bojazni za opstanak u sadašnjim nemirnim vremenima za Europu i svijet, ulazi u identitet hrvatskoga naroda koji od njegovih početaka prate i patnja i pobjeda. Ta je narodna karakteristika duboko uskrsna, a sigurno je da u borbi za opstanak zagovor Kraljice svibnja ne će izostati.
