Često se čovjek pita o Božjoj ljubavi; postavlja pitanje koliko Bog voli čovjeka. Teologija i iskustvo evanđelja govore da Bog neizmjerno voli čovjeka i stvoreni svijet. No zašto taj isti Bog, koji neizmjerno ljubi stvoreno, dopušta stvorenju toliku patnju? Zašto je toliko ljudi na svijetu potpuno isključeno iz željene ljudske sreće na zemlji?
Odgovor na ta pitanja nemoguće je ponuditi bez pogleda na Isusov križ. Sveti Ivan Pavao II. nudi jedinstven odgovor na ljudsku patnju. On tvrdi da se Bog želio opravdati pred ljudskom poviješću, tako punoj patnja, upravo po Kristovu križu. Bog koji je Emanuel – Bog s nama, Bog je koji dijeli čovjekovu patnju i sudbinu svijeta. Bog nije – tvrdi sveti papa – netko tko je samo izvan svijeta zadovoljan svojom svemogućnošću. Naprotiv, njegova mudrost i svemoć stavljaju se u službu stvorenja. Ako je u ljudskoj povijesti prisutna patnja, tada je razumljivo zašto se njegova svemoć iskazala kao svemoć poniženja po križu. Sablazan križa ostaje ključ tumačenja velikoga otajstva patnje koja na tako organski način pripada čovjekovoj povijesti. Raspeti Krist dokaz je Božje solidarnosti s čovjekom patnikom. Bog se stavlja na stranu čovjeka. Čini to radikalno uzevši lik sluge, postavši poslušan sve do smrti na križu. U tome je sadržano sve: sve patnje – osobne i zajedničke – one izazvane prirodnim silama i one što ih je uzrokovala zloupotrebljavana ljudska sloboda.
Patnja u svijetu prigoda je svakomu čovjeku da postane bolji. Prigoda je društvu da postane osjetljivije na patnje slabijih. Zapravo, patnja je prigoda svakomu čovjeku da postane što sličniji Kristu te nastavi dopunjati ono što nedostaje Kristovu tijelu danas. Patnja ljude oblikuje da što više pokazuju milosrdno lice Isusa Krista i znaju cijeniti žrtvu kojom su spašeni i po kojoj im je darovan život u kojem više nema patnje, nego samo radost bez kraja u zagrljaju vječnoga Otca.
