Kada se spomene filozofija, većinu ljudi obuzme zebnja od nerazumijevanja pa se brane od nje s predrasudom da je ona nešto posve udaljeno od života. Jasno da za razumijevanje filozofije kao znanstvene discipline treba određena sprema. Ipak, ona se u osnovi svodi na pitanja što ih sebi nužno postavlja svaki čovjek, počevši od onih »tko sam?« i »zašto jesam?«. Među hrvatskim umovima 20. stoljeća ta je pitanja ponajdublje propitivao i razumljivo izlagao te i poezijom prericao filozof Pavao Vuk-Pavlović. Nažalost, uglavnom ga se, uz časne iznimke, nije interpretiralo kao kršćanskoga filozofa ili bar filozofa kršćanskih misaonih protega.
Rođen je 9. veljače 1894. u Koprivnici, gdje je završio osnovnu školu, a maturirao je 1912. na Gornjogradskoj gimnaziji. Potom je studirao u Leipzigu, no prekinuo je studij 1914. zbog rata, kada je mobiliziran, ostavši u vojsci do početka 1919. Ponovno se posvetio studiju filozofije te pedagogije i njemačkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izmijenivši svoje prezime Wolf u Vuk-Pavlović, što mu je do tada bilo pseudonim. Doktorirao je 1921. Iste godine otišao je u Berlin, vrativši se 1922., od kada je radio kao srednjoškolski profesor u Zagrebu, a 1928. premješten je na Višu pedagošku školu.
Od 1928. dopisni je član HAZU-a, a od 1929. docent filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ustaški ga je režim kao rođena Židova, unatoč katoličkoj vjeri, već u srpnju 1941. otpustio s katedre, a poslije rata bio je reaktiviran, no već 1947. komunisti su ga zbog predavanja o neoplatonizmu s pomoću inscenirane studentske pobune prisilili odstupiti s fakulteta. Tako je na vlastitoj koži iskusio svoju tezu da je svaki totalitarni poredak etičko zlo. Zatim je radio u Sveučilišnoj knjižnici do 1951., kada je otišao u invalidsku mirovinu. Ipak, 1958. izabran je za izvanrednoga, a 1961. za redovitoga profesora na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Skoplju, praktično utemeljivši studij filozofije u Makedoniji, napose estetiku i etiku. Umro je u Zagrebu 13. studenoga 1976.
Uz razne članke objavio je knjige »Spoznaja i spoznajna teorija« 1926., »Spoznajna teorija i metafizika« 1933., »Opravdanje vjere« 1933., »Spinozina nauka« 1938., »Vrednota u svijetu« 1961., »Filozofije i svjetovi« 1962., »O smislu filozofije« 1969., »Duševnost i umjetnost« 1970. te »O značenju povijesnih smjeranja« 1974. Pisao je i na njemačkom jeziku. Poslije rata nastupao je na međunarodnim filozofskim kongresima, a Hrvatsko filozofsko društvo izdaje mu sada »Sabrana djela«.
Objavio je dvije zbirke filozofske poezije – »Zov« i »Razvaline« 1964. – te zbirku aforizama »Usplahirene stihove« 1976., u kojima »u središte svoga pjevanja stavlja dvije velike teme: kršćansku etiku ljubavi i kritiku totalitarizama u kojima je živio« (J. S. Rabar). U tim zbirkama skovao je i rabio izvorni termin »čovjekovanje«, označivši njime pozitivne čovjekove težnje i nastojanja.
Možda se kao inicijalna teza njegova filozofiranja može uzeti misao: »Nije pitanje do čega stoji sreća života, nego do čega stoji smisao života. Jer tzv. ‘sreća’ stoji do ostvarivanja smisla svoga života.« Najveći problem i zlo suvremene epohe vidio je u njezinoj obezboženosti. To ga je upućivalo na »filozofiju vrjednota« i na Boga. U svom umovanju imao je dodirnih točaka sa skolastičkom tradicijom, što se ogleda u misli da je »etos (dobrota) potrebna pretpostavka za stvaranje na području istine i ljepote (znanost, umjetnost)«, ipak tražeći za filozofiju više otvorenosti, držeći da se ona ne smije pretvoriti u kruti misaoni sustav.
Posebno se bio posvetio filozofiji Barucha Benedikta de Spinoze, učinivši »jedan naročit i originalan filozofski zahvat« (M. Brida). U svom djelu »Spinozina nauka« Vuk-Pavlović zaključuje da Spinoza »gradi svojim sustavom i duhovni i duševni most od moderne prirodne znanosti k izvorima kršćanstva« kako bi spasio »kontinuitet zapadne kulture kao kulture kršćanske«. »I to u novom svjetlu otkriva zašto je Vuk-Pavloviću bilo stalo izložiti Spinozin sustav prije svega i ponajviše kao filozofiju Boga, zašto je za ishodište svoje interpretacije Spinoze odabrao princip ljubavi i zašto je svoju knjigu htio zaključiti razmatranjem o odnosu Spinozine filozofije i kršćanstva: Amor Dei, Božja ljubav, ljubav kojom Bog ljubi i ista duhovna ljubav kad njom ljudi ljube, posljednja je brana spram narasle plime ljudske mržnje«, kako 2003. zaključuje filozof i matematičar Ivica Martinović.
Treba također istaknuti njegovo utemeljenje personalističke filozofije odgoja u Hrvatskoj, i to istodobno kada se ona utemeljivala i u svijetu, zacijelo i pod utjecajem svoga profesora Đure Arnolda, utemeljitelja katedre za pedagogiju na zagrebačkom Sveučilištu. O tom segmentu njegova rada govore ponajviše knjige »Ličnost i odgoj« (1932.) i »Stvaralački lik Đure Arnolda« (1934.).
Zacijelo i ovih nekoliko skromnih redaka dostaje potvrdno odgovoriti na pitanje je li Pavao Vuk-Pavlović bio kršćanski filozof ili, točnije, kršćanstvom nadahnut filozof.
