Više od 16 tisuća stranica u više od 60 knjiga i više stotina članaka objavljivanih tijekom 60 godina – bilanca je to rada katoličkoga filozofa Jacquesa Maritaina koja sama može razjasniti ocjenu da je riječ o jednom od najobuhvatnijih mislilaca 20. stoljeća. No bilance često prešute ono najvrjednije. Jer slavni francuski obraćenik nije bio tek velikan filozofije iznova zanesene sv. Tomom Akvinskim, nego i jedan od ljudi najzaslužnijih za nastanak poslijeratne Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima; vjernik čija je personalistička misao o ulozi Crkve u sekularnom dobu toliko zadužila oce Drugoga vatikanskoga sabora da ga je papa Pavao VI. kanio proglasiti laičkim kardinalom. Nije stoga preuzetno reći da su spoznaje i sporovi o odnosu Crkve i države koje i danas – pedeset godina nakon Maritainove smrti – baštinimo plod upravo njegove političke filozofije. Kroz neke njezine aktualne, ali i proročanske dimenzije proveo nas je dr. Dan Đaković sa zagrebačkoga Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, koji je 2021. doktorirao na temi odnosa politike i religije u Maritainovoj filozofiji.
Oduševljenje Maritainovim djelom razlog je zašto nas sugovornik upozorava na vlastitu pristranost u tumačenju njegove misli: predstavlja nam se, naime, kao učenik, a ne kao vlasnik misli velikoga filozofa koji, veli, možda i ne bi bio oduševljen njegovim razumijevanjem. No to je i razlog zašto je naš razgovor bio toliko iscrpan da njegov nastavak donosimo i u idućem broju. A kao i čitavo Maritainovo djelo – proizišlo iz susreta s Akvincem za kojega nije ni čuo tijekom filozofskoga studija na Sorboni – i sam je razgovor započeo od paradoksa. Naime, unatoč neospornoj misaonoj veličini Maritainovo će se ime u općim pregledima filozofije ili suvremenim političkim analizama rijetko spomenuti. »Da Maritain ipak nije bačen u zapećak, svjedoče istraživački centri po svijetu koji nose njegovo ime. Ipak ostaje dojam da ni ondje gdje mu je posvećeno više pozornosti nije stekao popularnost. Dijelom to možemo pripisati slučajnosti, dijelom tromosti, no ne treba isključiti ni oprez prema laiku koji se drznuo ući na ‘sveti teren’, kao ni agendu namjernoga zanemarivanja.« Francuski je filozof za potonje možda i sam dao povoda, upozorava nas sugovornik.
»Maritain je sa suprugom Raissom – Židovkom – nakon uspostave višijevskoga režima izbjegao iz Francuske u SAD, što mu je otvorilo brojna vrata. Kao graditelj mostova nije se libio suradnje ni s obiteljima Rothschild i Rockefeller, s američkim predsjednicima i drugim svjetskim moćnicima. No neupitno je njegovo prijateljstvo i s Giovannijem Montinijem, budućim papom Pavlom VI., koji se na jednom mjestu čak naziva njegovim učenikom, kao i to da ga je sveti Ivan Pavao II. izrijekom preporučio u enciklici ‘Fides et ratio’. Unatoč sumnjama koje su prema njemu zbog obraćeničkoga žara gajili i na njegovu prvom sveučilištu, Institute Catholique u Parizu, o Maritainovoj se sinovskoj odanosti Crkvi ne može dvojiti. Sam je tvrdio da govori ‘sa skromnošću svjetovnjaka čvrsto odana svojoj vjeri’. Kroz život su ga pak vodile riječi Leona Bloya: ‘Postoji samo jedna žalost: ne biti svetac.’ Stoga u njegovoj skrovitoj prisutnosti možemo prepoznati i svojevrsnu božansku igru. I omiljeni mu je Toma Akvinski nakon svoje smrti najprije pao u zaborav, no njegov plod nije izostao. Možda ćemo nešto slično vidjeti i s djelom Josepha Ratzingera«, napominje Đaković.
A po čemu prepoznati plodove Maritainove političke filozofije? »Maritain je čitav život tragao za odgovorom na pitanje koje je vremenito poslanje kršćana u svijetu. Nikad konačan, ali zadovoljavajuće smislen odgovor pronašao je u ocrtavanju, izgradnji i očuvanju novoga kršćanskoga svijeta. Prva je osobitost te njegove potrage upravo razlikovanje kršćanstva od kršćanskoga svijeta – vjere od civilizacije koja iz vjere niče. U sadašnjem trenutku jedva imamo konture takva svijeta te ga ne možemo poistovjetiti ni s jednom ovozemaljskom tvorevinom. No baš kao evanđeoski kvasac, svjetlo ili sol – redom raspršene stvarnosti – ipak ga možemo nazrijeti, primjerice, u europskom projektu ili sjevernoatlantskim integracijama. Druga je važna distinkcija u Maritainovoj filozofiji razlikovanje utopije i povijesno ostvarivoga ideala. Iako Maritain utopijama odaje dužno poštovanje kao svojevrsnim vodiljama povijesnoga napretka, otjelovljenje evanđelja u konkretnom društveno-političkom kontekstu on je smatrao uvelike ostvarivim.«
To uvjerenje, nastavlja Đaković, leži i u temelju filozofove treće razlike. »Maritain razlikuje zemaljsku i eshatološku nadu. Iako neupitna, eshatološka nam nada o vječnosti onkraj vremena uvijek ostaje donekle nejasna. Zemaljska pak nada iščekuje utjelovljenje evanđeoskih načela ovdje i sada; njezino su ostvarenje sve ustanove koje na evanđeoskim temeljima služe ljudima, poput primjerice bolnica. Svrha bolnice nije, doduše, da spašava duše, nego da liječi tijela, no nada koju to liječenje donosi nagovještaj je novoga i boljega svijeta – i ovdje i u vječnosti. Maritain je vjerovao da, kao što liječimo ionako smrtne ljude, trebamo liječiti i društvo, pa tako i njegove institucije.« Zbog takvih misli Maritaina možemo smatrati filozofom evanđeoske nade, ali i prorokom koji je sadašnjost tumačio u svjetlu Božje riječi, objašnjava sugovornik. No nije li njegovo »proroštvo« o »svjetskoj državi« ipak preoptimistično, pa čak i naivno?
»Maritain se upravo svojim upozoravanjem na opasnosti uspostave svjetske države prije nastanka svjetskoga društva pokazao prorokom. Mi smo još daleko od uspostave svjetskoga društva, a država je bez društva kao glava bez tijela. Društvo je cjelina, a država je samo njegov glavni dio. Kad god se dio poistovjeti s cjelinom, na djelu je totalitarni duh – radilo se o poistovjećivanju države s društvom, glavnoga štaba s vojskom ili o poistovjećivanju klera s Crkvom. Stoga Maritain svoju viziju ‘svjetskoga društva’ utemeljuje na personalističkom načelu dostojanstva osobe iz kojega proizlaze ljudska prava i slobode. Nije, dakle, riječ o globalističkom uniformiranju svijeta, nego o organiziranju koje poštuje slobodu i različitosti – organiziranju koje će netko drugi preuzeti ako kršćani odustanu od njega. Tu Maritainovu misao razumjeli su i oci utemeljitelji europskoga projekta, kao i tvorci UN-ove deklaracije, vidno nadahnute kršćanstvom. Ta je deklaracija Maritainov dokaz da se ljudi mogu dogovoriti o nekim praktičnim rješenjima bez obzira na teorijske interpretacije.«
Doista je slavna rečenica kojom je prvak personalizma opisao kontekst nastanka Deklaracije: »Mi se slažemo, pod uvjetom da se ne postavlja pitanje zašto se slažemo.« No nije li to i svojevrsna izdaja jedinstvene istine o čovjeku? »Ne postoji više istina, ali po volji Božjoj postoji više perspektiva. Istina se nema razloga bojati pluralizma perspektiva. Pomak prema njegovu prihvaćanju plod je kršćanstva, ali plod koji čitavu čovječanstvu donosi mnoge dobitke: govor o ljudskim pravima – neodvojiv od govora o njihovu izvoru i naravnom zakonu – slobodu vjere, ali i institucije. Mi na institucije često gledamo ponajprije iz perspektive njihove birokratske učmalosti i ideološke ostrašćenosti. No koliko god bile nesavršene, upravo su institucije nastale nakon Drugoga svjetskoga rata Europi donijele osam mirnih desetljeća s neviđenim stupnjem ekonomskih, političkih i vjerskih sloboda. Koliko god bilo slabašno njihovo svjetlo, tek kad bismo ga ugasili, vidjeli bismo kakav je jezivi mrak oko nas. To je razlog zašto nitko ne želi pobjeći iz Europe, dok ljudi iz mnogih dijelova svijeta bježe amo.«
Nastavlja se
