Nakon što je Vlada Republike Hrvatske u četvrtak 8. rujna predstavila mjere za nošenje s energetskom i ekonomskom krizom, slijedila je u javnosti prilično siromašna rasprava o tome koliko su te mjere istinski zahvatile hrvatske građane i ekonomiju. Promidžbeni Vladin stroj koji je mjere upakirao u tablice i dijagrame te u spominjanje iznosa od više od 21 milijarde kuna koje će se utrošiti u sljedećem razdoblju kao da je više bio upregnut da otupi oštrice najavljenih prosvjeda nego da pokaže perspektivu uspjeha mjera. Oporba se, također, više usmjeravala na prizivanje rušenja vlasti nego na blizinu građanima u jednoj od težih kriza kroz koje prolazi suvremeno hrvatsko društvo.
Naime, većina u društvenom, političkom i uopće javnom životu dosad nije uspjela kvalitetnije očitovati ili analizirati sve zamke i dobrobiti koje bi mogle doći od predloženih mjera, a iako je donekle poznato koliko će se za mjere utrošiti, i dalje je posve nepoznato koliko će one uistinu pomoći. Možda je to najplastičnije pokazala analiza u Jutarnjem listu, koji je u prilogu nakon donošenja mjera pokazao da će se na ograničavanju cijena nekolicine prehrambenih proizvoda uštedjeti najviše 50 kuna mjesečno po odrasloj osobi. Ni ekipa iz Jutarnjega lista nije mogla predvidjeti koliko će cijene drugih proizvoda rasti pa je čak moguće da potrošači na kraju mjeseca budu u još većem minusu, to jest da će se tih 50 kuna istopiti kao maslac na vrućoj tavi. Ne ulazeći sada u svaku mjeru posebno, načelno se može steći dojam da su mjere više usmjerene na pomoć velikim trgovačkim lancima i poduzetnicima nego obiteljima s više djece i ostalim građanima. No najviše možda čudi to što predložene mjere nisu snažnije, sveobuhvatnije i dublje zahvatile obitelji s djecom koje su se dosad uvijek pokazale kao najveće žrtve kriza. Nije riječ o tome da mjere uopće nisu zahvatile obitelji, pogotovo preko dječjih doplataka, ali te su obitelji ipak u manjini. U tom smislu propustilo se nažalost razmišljati o dodatnom poreznom rasterećenju primanja zaposlenih roditelja.
Ovih dana to se zorno moglo vidjeti na primjeru plaćanja električne energije za kućanstva za koje je propisan limit, bez obzira na to koliko je u kućanstvu članova. Naime, svaka brojnija obitelj više troši električne energije pa je nepojmljivo da bi najskuplju energiju mogle plaćati najbrojnije obitelji. Slična je diskriminacija usmjerena i prema dijelovima Hrvatske koji se ne griju na plin, nego na struju… Neki su stručnjaci ocijenili da mjere ne će zahvatiti ni najsiromašnije građane, a kad se jednokratne naknade za umirovljenike i dječji doplatak rasporede po mjesecima, iznosi koji se dobiju doista postaju simbolični.
Hrvatske mjere na tragu su mjera koje je najavila u godišnjem govoru o stanju Europske unije predsjednica Europske komisije u srijedu 14. rujna. Ni u njezinu govoru, kao ni u mjerama hrvatske Vlade, obitelji ne zauzimaju istaknuto mjesto, a pogotovo obitelji s više djece. Čini se da i Hrvatska i Europska unija s intenzitetom kojim proklamiraju zelenu i energetsku tranziciju istodobno oslabljuju brigu za obitelji. Budući da je jedino u kriznim vremenima opravdano poduzimati eksperimente (ako se ne uspije, nitko ne će previše zamjeriti baš zato što je kriza), možda bi i Hrvatskoj i institucijama Europske unije bilo blagotvornije kad bi barem na razini eksperimenta promicali tranziciju mjera usmjerenih prema obiteljima. Dosad se još nikad nije dogodilo da je društvo slabjelo kad su se osnaživale obitelji. Neka se pobije ta hipoteza.
