Glas Koncila nedavno je objavio knjigu koju je nakon hodočašća sv. Jakovu u Španjolsku napisao Ljubomir Vranješ, angažirani vjernik laik u Orebiću na Pelješcu, župni pastoralni vijećnik i vijećnik Dubrovačke biskupije kao predstavnik Pelješkoga dekanata, suprug, otac i pelješki odvjetnik hercegovačkih korijena. Cijeloga svoga života vezan je uz Crkvu i pastoral na Pelješcu, najprije u Kuni u kojoj je odrastao, a u zrelijim svojim godinama u Orebiću.
Rođen je u Dubrovniku 21. veljače 1976. Majka mu je Nada rođena Roso, a otac Jerko Vranješ. Majka je radila u pogonu za proizvodnju metala na Pelješcu, a otac je bio vozač kamiona na dubrovačkom području. Danas su oboje u mirovini, uživaju u svom vinogradu u svojoj Kuni na Pelješcu. Na Pelješcu su se i upoznali. I uz Ljubomira, 1979. dobili su kćer Jelenu, udanu Ucović, profesoricu komparativne književnosti i filozofije, novinarku zaposlenu na Radiju Sljeme HRT-a, suprugu i majku triju kćeri.
»Naši su roditelji puno radili. I bili su strogi i nisu. Skromni su ljudi. Otac je bio više društven tip. Majka je imala umjetničku crtu, voli slikati, svirati i pisati. Slikala je pejzaže, mrtve prirode, pisala je u župnom listu, zna svirati harmonij, samouka je. Kao trogodišnjaku su mi podarili sestru Jelenu, vrlo inteligentnu osobu, iznimnih govorničkih sposobnosti. Ona ima jako veliko srce. Dat će se drugima bezrezervno.
Kod nje nema kalkulacije. Dobar je prijatelj, odana je. Malo je reći da je dobra sestra, vrhunska je sestra. I ona je svirala i vjernički djelovala. Živi u Zagrebu pa je ne vidim onoliko koliko bih volio«, pripovijeda Vranješ.
»Osnovnu sam školu polazio u Kuni, srednju medicinsku u Dubrovniku, a onda sam otišao na Pravni fakultet u Osijek. Cjelokupno mi je školovanje dobro prošlo. U Dubrovniku sam živio u đačkom domu. Suprugu Anitu, rođenu 1974. u obitelji Vidović, našao sam u kafiću u Orebiću. Već sa 18 godina. Izlazilo se tada u Trpanj ili u Orebić, druge nije bilo. Izabrao sam je tada i gotovo, nije bilo dalje. I ona je Pelješčanka, prava Dalmatinka. Jako je energična, dinamična, puna ideja, života, rado se smije. Radila je u inozemstvu, čuvala djecu, naučila jezike. Pa se vratila kući. Otišli smo oboje na studij u Slavoniju. Ona na teologiju u Đakovo, a ja na pravo u Osijek. Diplomirali smo oboje 2000. Slavonija mi je zato baš draga. Po diplomi smo se vratili na Pelješac. Vjenčali smo se 2003. u Kuni i odmah se skrasili u Orebiću, sami. Dobro sam se oženio, Anita je krasna žena. Imamo velik stan u samom središtu Orebića. Godine 2004. dobili smo sina Andriju. On nam upravo odlazi na studij strojarstva u Zagreb, a mi ostadosmo sami. Raspadam se od tuge. Ali sinu govorim da nije tako i da što prije ide. Zadovoljni smo njime, pametan je, zgodan, odgovoran mladić.
Anita je vjeroučiteljica u osnovnoj školi u Orebiću. A ja sam po povratku sa studija odradio pripravnički staž kod jednoga odvjetnika u Korčuli. Nakon tri godine otvorio sam svoj ured u Orebiću, pa još jedan na Korčuli. Tako djelujem i danas. S kolegicom Sandrom Trojanović Sršen vodim oba ureda. S nama je i diplomirana pravnica Antonija Vidović. Imamo posla. Zadovoljan sam. To sam studirao, želio, iako je posao težak i odgovoran.«
»Već dvije se godine u slobodno vrijeme dodatno bavim pčelarstvom. Roditelji su ostali u Kuni, ali smo fizički uistinu blizu pa se redovito viđamo. Ostvaren sam obiteljski i poslovni čovjek. A i aktivan vjernik u župi Pomoćnice Kršćana u Orebiću. Jaka smo župa, ima dosta vjernika, dosta su i aktivni, puno je mladih obitelji koje rado mole. Zato imamo lijepu molitvenu zajednicu. Župnik nam je Marko Stanić. Supruga je izvanredna djeliteljica pričesti, a ja sam pastoralni vijećnik i u župi i biskupiji. Župniku nastojimo uvijek biti pri ruci.«
»Meni je vjera sve u životu, broj jedan. Bog mi je prvi, a onda svi ostali. Bilo je svega ranije u mom životu. A do moje odluke da mi Bog bude na prvom mjestu došao sam sam. Za moju obitelj i mene osobno vjera u Boga i odanost Katoličkoj Crkvi nema alternative i nikada je ne će ni imati. Zrelost mi je u život donijela odluku da 2015. odem na tridesetodnevno hodočašće u Santiago de Compostelu u Španjolsku, da 2016. kao volonter mjesec dana radim u hrvatskoj katoličkoj misiji u Tanzaniji i da 2019. volontiram u Domu hrvatskih hodočasnika ‘Blaženi Ivan Merz’ u Rimu.
Svako od navedenih iskustava nosilo je i donijelo nešto svoje, pa sad, gotovo 30 godina nakon završetka srednje medicinske škole u Dubrovniku, nevjerojatno mi zvuče proročanske riječi jedne moje nastavnice, koja je nakon završnoga maturalnoga eseja iz hrvatskoga jezika rekla da sam sve promašio, cijelu srednju školu i da zapravo i nisam za medicinskoga tehničara jer da bi trebao štogod pisati ili studirati književnost kad me tako ti eseji hoće. Pa je tako, taj Camino, a uz snažan poticaj i potporu moje sestre Jelene, donio upravo ove godine i moju prvu objavljenu knjigu ‘Za Boga i Santiaga. Tragom Groma’, za koju zahvaljujem Glasu Koncila. Ili, tko može zaboraviti one afričke, zvjezdane, tanzanijske noći i osmijehe svih onih ljudi tamo koji žive u teškoj oskudici udareni, osim neimaštinom, i mnogim bolestima. Ali su puni života, osmijesi su im iskreni i od srca. Često pomislim kako bi naš hrvatski narod, baš zbog tih tanzanijskih osmijeha i načina na koji se tamo živi život, trebao, iz terapijskih razloga, sve odreda poslati na mjesec-dva u takve sredine, da iz sebe izbijemo tu učestalu i nepresušnu kuknjavu, žaljenje na sve i svašta, prigovaranje i mrmljanje svake vrste. Hrvati, nažalost, pojma nemaju o tome, i ne žele razmišljati i djelovati na taj način. Draže nam je malenima ići ispod zvijezda pa vući za rukav ‘velike’, trčkarati okolo njih i gnjaviti ih djetinjastim pitanjima kakvi smo im i kako izgledamo, i da im možda nije promaknuo kakav naš uspjeh kao male zemlje. Za narod i državu, pogotovo u ova naša bezratna vremena, valja nam još čvršće uzeti uzde u svoje ruke i vjerovati da možemo postići što god hoćemo, ako to želimo, uz Božju pomoć i njemu u slavu.«
