Ljeto znači more, a upravo susreti s nekim morskim stvorenjima najljepše su uspomene koje će putnici namjernici ponijeti kući s ljetovanja. Ujedno je to i besplatna reklama jer prepričavajući svoje doživljaje rođacima, prijateljima i suradnicima reklamiraju hrvatsku turističku ponudu, u kojoj i bioraznolikost zasigurno igra važnu ulogu, ta slogan je »Hrvatska, puna života«…
Jadransko more vrijedan je, ako ne i najvrjedniji hrvatski prirodni resurs koji donosi posve opipljivu financijsku korist. Ljepota hrvatske obale i otoka te čistoća mora svake godine osiguravaju prihod turističkomu sektoru pri čemu se u slabokrvni hrvatski gospodarski sustav upumpa spasonosna transfuzija od koje se preživljava do sljedeće sezone.
Jadran je ujedno i izvor hrane, »plava njiva«, kako se voli reći, iako je, žale se ribari, ribe sve manje i sve teže ju je uloviti. Siromašenje Jadranskoga mora i nije nova vijest, a na nju se nadovezuju i druge ne tako dobre vijesti. Greenpeace je tako ljetos upozorio na »plastificiranje« Sredozemlja budući da se u njemu nalazi sve više plastike, točnije 40 % svega otpada koji se nalazi u europskim morima, uključujući obalu, priobalje i otvoreno more, zapravo je plastika. Tako znanstvenici procjenjuju da, uz ribe i ostale morske organizme, Sredozemnim morem pluta 1455 tona plastičnoga otpada. Inače se procjenjuje da se 94 % plastičnoga otpada u morima nalazi na njihovu dnu, što znači da je vidljiv samo vrh ledenoga brijega.
Budući da plastičnoj boci treba oko petsto godina za razgradnju, zasigurno joj nije mjesto u moru, nego ju treba reciklirati i tako dobiveni materijal ponovo vratiti u proizvodnju, prema načelima kružnoga gospodarstva. Tada ne bi završio u svemiru, jer i ondje ga se ostavlja, niti na dnu mora.
Nažalost, i morski stanovnici sve su ugroženiji i iz dana u dan sve ih je manje. Naime, broj vrsta u morima i oceanima drastično se smanjuje, točnije, u razdoblju između 1970. i 2012. brojnost populacija morskih kralježnjaka smanjila se za čak 49 %. Prema procjenama, izlovljeno je oko 80 % svjetskoga komercijalnoga ribljega fonda, nepovratno je izgubljeno 19 % koraljnih grebena, a uništeno je 65 % zajednica morskih cvjetnica. A manje ribe u morima znači nesigurniju egzistenciju za ljude koji od nje žive i koje ugrožava prekomjerni i ilegalni ribolov. Veliku štetu nanosi i kočarenje; pridneno kočarenje uništava morsko dno jer ga doslovce preore, zbog čega svaka koča iza sebe ostavlja trag uginuloga morskoga života.
Posebno pak poglavlje u priči o bezrazložnom uništavanju života predstavlja tzv. prilov. Neželjene vrste koje su slučajno ulovljene u mrežu bacaju se, uginule, natrag u more. Na takav neželjeni ulov otpada od 20 do 40 % ukupnoga ulova, nekad nažalost i više, a u slučaju mreža potegača prilov je 50 %. Iz WWF-a stoga već odavno upozoravaju da je uspostava mreže morskih zaštićenih područja jedna od glavnih mjera za zaštitu bioraznolikosti i osiguravanje dostupnosti hrane i egzistencije ljudima koji žive od mora.
No mora i oceani izloženi su i velikomu pritisku onečišćenja iz raznih izvora, od otpada i otpadnih voda do prekomjerne uporabe pesticida i umjetnih gnojiva u intenzivnoj poljoprivredi, jer sve nekako nađe svoj put do mora. Posebna su pak prijetnja klimatske promjene koje su posljedica korištenja fosilnih goriva i zbog kojih raste temperatura Zemlje, ali sve više i mora i oceana. Sve to negativno utječe na mora, kao i na organizme koji u njima obitavaju.
Ni Jadran nije pošteđen sudbine ostalih mora, a pritom se zaboravlja da je on samo plitki, prostrani zaljev Sredozemnoga mora, a kao njegov dio, i on je dio oceana. Procjenjuje se da u Jadranu živi ili se razmnožava između 7 i 8 tisuća vrsta i podvrsta, od čega više od 5500 morskih beskralježnjaka, oko 600 vrsta algi, više od 280 vrsta spužvi, 449 vrsta riba i 4 morske cvjetnice.
U Jadranskom moru tako obitava i morska cvjetnica posidonija (Posidonia oceanica) čija se naselja prostiru uzduž čitave obale i otoka, a iznimno su važna jer se u njima razmnožavaju i hrane brojne vrste morskih organizama te su zbog toga područja velike bioraznolikosti. Ujedno je riječ o jednom od najdugovječnijih organizama u Sredozemlju, s obzirom na to da može živjeti dulje od tisuću godina. Nažalost, zbog onečišćenja, sidrenja i kočarenja, nepovratno nestaju podmorske livade te morske cvjetnice, zbog čega su ugrožene i sve biljne i životinjske vrste koje te livade nastanjuju. Budući da im bacanje i povlačenje sidra nanosi nepopravljivu štetu, ne bi se smjelo sidriti iznad njezinih livada. Njezine su livade također i veliki proizvođači kisika.
U Jadranu također obitavaju i tri vrste morskih kornjača (glavata želva, zelena želva i sedmopruga usminjača) te dobri dupin, jedina vrsta sisavca koja u njemu stalno obitava, iako redovito svraćaju neki kitovi i sredozemna medvjedica, jedan od najugroženijih sisavaca na svijetu čija se preostala populacija procjenjuje na manje od 600 jedinki.
Više od 600, no ipak manje od toga da ne bi bila zakonom strogo zaštićena, broji populacija periski. Plemenita periska (Pinna nobilis) endemska je vrsta i najveća školjka Sredozemnoga, pa tako i Jadranskoga mora, koja može izrasti do duljine jednoga metra te je zbog toga i jedna od najvećih na svijetu. Nastanjuje pjeskovito dno i livade morskih cvjetnica u priobalnim područjima na dubinama od 0,5 do 60 metara. Budući da joj je unazad nekoliko desetljeća populacija poprilično smanjena, stekla je status ugrožene vrste. Naime, zbog svojega atraktivnoga izgleda poželjan je suvenir, a zbog dostupnosti, jer živi blizu obale, na meti je turista. No perisku ugrožava i kočarenje, kao i sidrenje te uništavanje njezinoga glavnoga staništa, livada morske cvjetnice posidonije.
Smanjivanju njezine populacije, unatoč zakonskoj zaštiti, nažalost i dalje prijeti ilegalni izlov te rašireno neznanje o tome da je ta školjka ugrožena i zaštićena, a možda i naprosto želja za uništavanjem, čemu je posjetiteljima Jadrana nažalost lako i osobno svjedočiti. Unatoč tomu što je zakonom propisana odšteta u visini od petsto kuna za uništavanje periske, na jednoj plaži u blizini Červar Porta posjetitelje je mogao zateći tužan prizor. Na stijeni uz more netko je ostavio desetak izvađenih periski. Izvađene iz mora, ostavljene suncu da svojim zrakama iz njih isuši život… Tek ostaje pitanje: pa zašto?
Odgovor na to pitanje možda leži u djetinjstvu. Ljeti se na plažama okupljaju i mali lovci koji nesvjesni pogubnosti svoje dječje igre, naoružani mrežicama i udicama te uz poticanje i upućivanje odraslih, iz dana u dan love morska stvorenja. Prikupljanje (što često znači ubijanje) morskih stvorenja kao što su puževi, račići, ježinci, zvjezdače, školjkaši ili lovljenje ribica omiljena je dječja zabava. Ima li vađenje periski kakve veze s time? Sve su to morski organizmi, s tim da periske štiti zakon, a ostale može zaštititi samo roditeljski odgoj jer je dijete upućeno u to da ulovljenu životinjicu vrati u more te da ju ne muči ili čak bespotrebno ubije. Zašto? Zato što život, pa i ako ga zakon izričito ne štiti, pa i ako se nalazi u takvom stvorenjcu, nije dan da ga se samo tako gasi i uništava, posebice ne zbog zabave i hira. Odnos roditelja prema stvorenju i životu kao takvomu utjecat će na to kakav će odnos prema tomu izgraditi njihova djeca. U konačnici, čovjekov odnos prema stvorenomu ukazuje i na njegov odnos prema Stvoritelju. Zahvaljuje li dovoljno na tom daru i čuva li ga razumno ga koristeći ili ga uništava svojom neosjetljivošću na patnju ostalih stvorenja? Dijete koje je naučilo poštivati život i čuvati ga, odrast će u osobu koja će ga znati zaštititi. Osobu kojoj će zakon biti upisan u srce, a ne samo kao puko slovo na papiru.
