Među dvadesetak tisuća vjernika koji su se drugoga rujanskoga vikenda okupili na 288. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba bilo je i hodočasnika kojima to nije bio prvi pješački podvig Bogu u čast u ovoj godini. Petar Šimunić, 24-godišnji student završne godine studija povijesti na HKS-u, rodom iz podravskoga Virja, može se pohvaliti da je Marija Bistrica bila peto njegovo hodočašće nakon što je hodočasnički niz početkom prošloga listopada otvorio planinarskim križnim putom u Delnicama.
Nakon toga hodočastio je srcem Istre, pazinskim križnim putom. Ljetne mjesece posvetio je dvama hodočasničkim izazovima – Stepinčevu putu, hodočasničkoj ruti od blaženikova rodnoga Krašića do Lepoglave, mjesta njegova zatvorskoga sužanjstva, te Putu sv. Jakova, na koji hodočasnici polaze iz različitih dijelova Francuske i istoka Španjolske te duž Pirenejskoga poluotoka pješače do Santiaga de Compostele na zapadu.
Šimunić se na prvo hodočašće zaputio kad je imao trinaest godina, hodajući planinarskim križnim putom mladih, kada je osim ljubavi prema takvoj vrsti duhovnoga uzdizanja u sebi prepoznao i ljubav prema prirodi, naporu, druženju i upoznavanju drugih ljudi. Otada pa do danas u svakoj godini nije propuštao prepustiti se hodočasničkomu izazovu barem jednom u godini. »Ako se osjećam udaljen od Gospodina, idem sa željom da ga na tom pješačkom putu u nekom trenu ponovno sretnem. Ako sam bio preopterećen obvezama i udaljen od drugih, poticaj može biti i želja za doticajem s drugim čovjekom. Ništa ne dolazi bez Gospodina, pa tako prije svakoga hodočašća postoji određeni duhovni poriv«, objašnjava on.
Jedan od poticaja za hodočašće također je njegova velika ljubav prema glazbi. »Na hodočašću mogu susresti prijatelje koji vole svirati i pjevati i to je izvrsna prilika da i pjesmom zajedno slavimo Gospodina. To je posebna dimenzija hodočasničkih susreta. Zato je gitara moj stalni hodočasnički suputnik.«
Upravo je glazbom na Putu sv. Jakova neposredno svjedočio da zajedništvo u vjeri može povezivati ljude među kojima stoje snažne jezične i kulturne barijere. »U završnom danu hodočašća, približavajući se Santiagu, susreli smo skupinu Korejaca koja je prepoznala da na gitari sviram ‘Mesiju’. Oni su nastavili pjevati na svom jeziku i za mene je taj događaj djelovao nestvarno.« Na Putu sv. Jakova prošao je oko 450 kilometara tijekom dvadeset dana, pa je pješačenje takvom rutom praćeno visokim fizičkim naporima, no on u tome vidi čvrsti smisao hodočašća.
»Hodočašće čovjeku donosi jednostavnost i blizinu s ljudima koje na tom putu susreće. Ako je netko nešto ozlijedio, drugi mu uvijek pomažu, ako je netko pao, drugi mu pruža ruku. To se sve odvija između ljudi koji su pristigli iz različitih kultura i, još važnije, s različitim pobudama«, opisuje te dodaje da takav izazov pred hodočasnika stavlja mogućnost upoznavanja samoga sebe: »Nakon što hodočasnik upozna sebe, može se zapravo zavoljeti, ali i jednako tako potaknuti na mijenjanje onoga što smatra vlastitim manama.«
No ipak ga je snažnije dojmio Stepinčev put. »Ondje sam pronašao dobru mjeru duhovnosti, dobru mjeru smijeha, dobru mjeru druženja i dobru mjeru hoda i napora. Poseban pečat tomu hodočašću dao je fra Josip Vlašić koji je s nama hodočastio cijelim putom, a služeći misu svaki dan, pružao nam je čvrstu duhovnu potporu. S druge strane, svima nam je kroz čitavo hodočašće u mislima stajalo da prolazimo putom hrvatskoga blaženika, čovjeka koji je zadužio hrvatski narod u brojnim pogledima te nam je i dandanas putokaz u mnogim okolnostima.«
Prava veličina hodočašća, kaže, leži u jednostavnosti. »Za hodočašće su potrebni minimalni uvjeti. Treba biti naoružan strpljenjem, poniznošću i radošću da bi se mogao izdržati takav napor. Među ljudima koji zajedno hodočaste stvara se bliskost u uvjetima koji su im donedavno bili nezamislivi.« U suvremenoj kulturi odgoja, koja mladima previše toga olako omogućava, smatra Šimunić, hodočašće može biti posebna škola za život: »U hodočašću mladi mogu naučiti što je zahvalnost, da nije u životu sve napravljeno unaprijed te prihvatiti težinu života koja dolazi pred njih.«
