Pitanje o značenju žrtve Vukovara danas, s vremenske distance od trideset godina, u pozadini je susreta sa svećenikom, psihologom i psihoterapeutom dr. Josipom Bošnjakovićem, čije je rodno mjesto Bapsku na početku agresije također snašla sudbina drugih okupiranih gradova i mjesta istočne Hrvatske. Svećenik i psiholog zamoljen je da, u analogiji s Isusovim ranama, izdvoji pet područja na kojima Vukovar kao grad i kao simbol još uvijek krvari, a koje su ujedno izazov, poziv čitavoj Hrvatskoj na promjenu stajališta i ponašanja.
»Zahvalnost je«, kaže dr. Bošnjaković, »svijest pojedinca i zajednice da im je učinjeno dobro. Zahvalnost pridonosi psihičkomu i duhovnomu blagostanju. Iz vjerničke perspektive riječ je o svijesti da me je Netko vidio, da me je Bog prepoznao.« O rani nezahvalnosti dr. Bošnjaković je rekao: »Tragove nezahvalnosti vidim kad se netko postavlja i ponaša kao da se samo po sebi podrazumijeva da su mnogi darovali svoj život. Nadalje, vidim nezahvalnost u vrijeđanju toga dara i žrtve; u zanemarivanju bolesnih, siromašnih, obespravljenih, udovica, branitelja; u kritizerstvu, kao da nitko nikad nije ništa dobro napravio, koje ne želi vidjeti mnogo toga dobroga što je učinjeno i u Vukovaru i u Hrvatskoj u ovih trideset godina.«
Na pitanje na što bi se posebno zahvalnost odnosila sugovornik odgovara: »Poglavito mislim na dar slobode. Mislim da je ta sloboda Božji dar, ali i dar mnogih koji su je platili svojim životom. Zato mi se prije svega čini važnim zahvaliti kako živim ljudima koji su sudjelovali u obrani tako i onima koji su preminuli, koji su ubijeni. No zahvalnost ide i onima koji sada rade, sada ugrađuju sebe u svakodnevni život zajednice. A takvih ima i u Vukovaru i posvuda u Hrvatskoj. Treba, ukratko, razvijati mentalitet zahvalnosti.«
Znakove zahvalnosti sugovornik vidi u obnovljenom vukovarskom vodotornju, u spomeniku »Ruža hrvatska«, u godišnjem okupljanju, ali i u svima koji od Vukovara do Dubrovnika ugrađuju sebe na svim područjima života, u svakoj njihovoj maloj gesti ljubavi.
»Kad govorim o prihvaćanju realnosti«, pojašnjava svoj izbor »rane« dr. Bošnjaković, »svjestan sam da u Vukovaru i drugim mjestima žive osobe kojima je teže prihvatiti da žive u Hrvatskoj. Svi koji žive u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj pozvani su prihvatiti da žive u zemlji koja im pruža mogućnost mirnoga i sigurnoga suživota. Opiranje toj realnosti osobni je problem, koji može biti povezan i s opasnim kolektivnim iluzijama.
U tom bih smislu pozvao na otrježnjenje: živimo u 2021. godini, trideset godina od početka rata i 23 godine od mirne reintegracije. Život u nerealnosti nije zdrav život.«
Pitanje (ne)prihvaćanja realnosti povezano je i s razlučivanjem. Postoje stvari koje se mogu promijeniti i one koje se ne mogu. Ono što nije moguće promijeniti valja prihvatiti; ono što je moguće, s tim se ne treba miriti. »Sigurno da sadašnja realnost, u Vukovaru i općenito u Hrvatskoj, nosi sa sobom mnoga razočaranja, ali se ne smijemo prepustiti rezignaciji, nego moramo prihvatiti realnost i pitati se što se u danim okolnostima, sada i ovdje, može napraviti. Svi bismo u Vukovaru željeli da grad vrvi životom, da se u njega dolazi cijele godine, ali znamo da nije tako. O nama ovisi kako ćemo se postaviti prema tomu. Hoćemo li sve pustiti kako jest, hoćemo li pustiti da se ljudi i dalje iseljavaju ili ćemo mladima slati poruke da tu vrijedi ostati«, kaže dr. Bošnjaković. Svjestan je da je za zdrav razvoj na svim poljima života potrebna suradnja, a ona je u Vukovaru posebno na kušnji. »No ima dobrih primjera i suradnje i zajedničkoga ulaganja. Ima osoba i hrvatske i srpske nacionalnosti koje na svojim radnim mjestima pokazuju da je moguće surađivati, da je moguće uzajamno se poštovati«, rekao je dr. Bošnjaković.
»Vidati rane bolnima znači prije svega vidjeti stanje drugih osoba, čuti ih, primijetiti u kakvoj su situaciji, a onda i nešto vrlo konkretno poduzeti kako bi im se pomoglo. To možemo činiti počevši od riječi, gesta, konkretnih mjera. Pomoći, primjerice, u pronalasku nestalih, pomoći u razvijanju socijalnih ustanova. »Mislim da je u tom pogledu patnja Vukovara velik poziv čitavoj Hrvatskoj, svima nama da više poštujemo jedni druge, posebno najslabije. To podrazumijeva i sposobnost slušanja. Ne živi se u Vukovaru ili u Škabrnji jednako kao negdje gdje nije bilo ratnih strahota. A da bi se znalo što je ljudima u takvim krajevima uistinu potrebno, treba ih slušati«, kaže sugovornik.
Dr. Bošnjaković rado rabi naziv »novi stjegonoše slobode«. Tko su oni? »To su ljudi sa zdravim inicijativama, mladi, djeca, oni koji su hrabri i istodobno nježni. Govoreći o nježnosti, papa Franjo ističe da se za nježnost traži hrabrost. Novi stjegonoše upravo su oni koji vole svoj dom, vole svoju domovinu. Ljubav je snaga koja daje mogućnost dignuti stijeg i ponositi se njime, poštujući svoje i tuđe granice. No naši mladi imaju mnogo toga čuti od naših starijih, od branitelja i braniteljica. Mogu pitati ljude poput Hrvoja Džalte i Ivice Ivanike: ‘Recite nam, što Vam je davalo snage uvijek nanovo dizati stijeg?’«
Razgovor o ranama započeo je s pitanjem što danas proživljavaju ljudi koji su, u Vukovaru i drugdje, proživjeli teške stvari. »Razočaranje, osjećaj bespomoćnosti, osjećaj da ih se ne zamjećuje, ne vidi, da se ne prepoznaje ono što su učinili i što su darovali«, odgovara sugovornik. Ispada da nije problem samo u onome što su ti ljudi proživjeli u prošlosti, nego možda još i više u onome što danas proživljavaju. Stoga im sugovornik poručuje: »Dali ste najbolje od sebe. Bili ste hrabri devedesetih, nastavite i dalje biti hrabri. Trebaju vas vaši najbliži, ali vas i svi mi trebamo. Trebate nam da nam pričate vukovarske i škabrnjske priče. Ne želimo zaboraviti.
Ne smijemo zaboraviti, radi nas samih.« Potom se sugovornik obratio čitateljima: »Trebaju nam ti ljudi. Trebaju nam njihova sjećanja. Neki su narodi preživjeli silne povijesne nedaće upravo zato što su s koljena na koljeno prenosili svoja važna sjećanja.«
Razgovor nije mogao proći bez osvrta na oproštenje i pomirenje. Opraštanje je proces, kaže sugovornik, koji započinje time da ranjeni ljudi shvate da su doživjeli nešto što ih je duboko povrijedilo. Drugo, oproštenje ne može biti prisilno. Ono je s jedne strane Božji dar, a s druge je strane ono prije svega dar ranjene osobe samoj sebi. »Onaj tko oprosti, bez obzira na drugu stranu, daje samomu sebi dar nove slobode, novoga, sretnijega i zdravijega života«, kaže sugovornik. I nastavlja: »Lako je, međutim, govoriti o oproštenju onomu tko nije ranjen, ali je oprostiti teško. Istaknuo bih ovdje da okolina može biti poticajna za oproštenje. Ako povrijeđena osoba naiđe na razumijevanje svoje okoline, ponajprije svoje obitelji, a onda i na svaku vrstu potpore, od duhovne do stručne, lakše će proći kroz proces oproštenja.«
»Pomirenje je«, nastavlja sugovornik, »drugi korak. Ono uključuje dvije strane, a ponekad je potrebna i treća koja ima ulogu posrednika. Pomirenje uključuje istinu o onome što se dogodilo, kao i duhovnu, psihičku, moralnu, pa i materijalnu zadovoljštinu. Pomirenje pretpostavlja oproštenje, ali oproštenje ne mora pretpostavljati pomirenje.«
