»Trijezan kao anđeo« glas je što nerijetko prati onoga koji odbija piće. No još apostol Petar naglašava kako je triježnjenje od »pijančevanja, pijanki i opijanja« otpor samomu vođi palih anđela. Da »vino nasilja« zaziva »duha bluda« ne otkrivaju, naime, tek riječi kojima je Izaija prokazao sporazum pijanih proroka s podzemljem: oni što su »jaki u vinu« naočigled se odaju i preuzetnosti i podrugljivosti, lihvi i mitu, bludništvu i preljubu, hulama i idolima, te je čak i rodoskvrnuću Noine i Lotove obitelji kumovao trsov rod. A već je iskustvo mudraca da se vino na početku pije »tako glatko« dok na kraju »žaca kao guja ljutica« povodom da jedan od Jobovih prijatelja piću prispodobi prvu đavolsku kušnju: »zlo bijaše slatko« čovjekovim ustima, no »otrovom zmijskim u crijevima postaje«. Nije stoga čudno što Izaija Egiptu prorokuje da će ga izlijevanje »duha vrtoglavoga« zavesti sve do – bljuvotine.
Tek će iščitavanje izvornika u korijenu Izaijine »vrtoglavosti« razaznati »smućenost« i »pogurenost«, »naopakost« i »izopačenost«, »izvrnutost« i »unakaženost«, pa čak i »izrođenost« – redom znake zla i bezakonja.
Kao da je baš takav opis egipatskoga zloduha čitao Stanisław Ignacy Witkiewicz dok je pastelom na papiru risao »Sotonu«. Iako taj portret nastranost đavolje snage i izobličenost njegove gipkosti dočarava biblijskom jasnoćom, prije će biti da je riječ o plodu uobičajene opijenosti avangardnoga »gutača hašiša«. Naime, kako bi dosegnuo »čistu formu«, poljski je slikar redovito stvarao pod utjecajem raznovrsnih opijata, koje je na slikama revno i bilježio uz svoje umjetničko ime Witkacy. Uvjeren da umjetnost služi jedinoj svrsi – »metafizičkomu ćućenju čudnovatosti postojanja« – Witkacy nije prezao ni od čega da promatrača dogna onkraj začudnosti. Tako i Sotonino lice više od sablazni zaziva – smijeh.
Teško da je poruka s kojom je sestra Agnes Phila svojim pogubiteljima odaslala bočicu kokosova ulja u njih mogla izazvati drugo nego sablažnjeni smijeh: »Pobrinite se da imate dovoljno pištolja i metaka. I svakako uglačajte bubnjeve pištolja da vam metci ne zapnu.« No u začudnim riječima tajlandske blaženice ubijene 1940. – godinu nakon Witkacyjeva samoubojstva – nije se ćutilo ni nastrana humora ni opijenosti samopouzdanjem. Ni kada su započeli policijski progoni kršćana u njezinu seocetu Songkhonu, redovnica Družbe ljubiteljica svetoga Križa nije prestala držati vjeronauk te ju je i božićna prijetnja mučeništvom zatekla među djecom. Premda je ranije iz opreza skinula habit, smrt je u ime svojih pet drugâ prihvatila načistac: »Ne želimo postati plijenom zloduhâ.« A kada je metci nisu dokrajčili, zatražila je i talog s dna mučeničkoga pehara. »Ima da pozovete policiju da se vrati. Još nisam mrtva.«
