O slikaru Ivi Dulčiću pisasmo kao zaokupljeniku sakralnim, a istu bismo riječ mogli reći i o njegovu rođaku prezimenjaku piscu i leksikografu Peri, kojega je tako portretirao upravo Ivo.
Rođen je u Brusju na Hvaru 4. listopada 1906. Nakon pučke škole u rodnome mjestu, gimnaziju je, zbog slaba zdravlja, pohađao i završio polaganjem ispita u Dubrovniku, Križevcima i Sisku, a pravo je studirao u Zagrebu od 1935. do 1940. Bio je financijski službenik u Zagrebu, zatim je bio tajnik Drame Hrvatskoga državnoga kazališta, a za vrijeme NDH-a do 1944. bio je tajnik cijeloga kazališta. Od 1944. do kraja rata bio je glavni urednik »Hrvatske pozornice«. Iz toga vremena zna se da je zajedno s ravnateljem i tajnikom Drame Tomislavom Tanhoferom i Emilom Karasekom sastavio dopis Mili Budaku i Anti Paveliću za spas Dubravka Dujšina, koji je bio komunistički simpatizer. Uspjeli su ga spasiti.
Pjesme, novele, crtice, književne prikaze i kazališne kritike objavljivao je od 1926., kada mu je izišla prva pjesma u »Vijencu«. Objavljivao je i u katoličkoj periodici: »Luči«, »Hrvatskoj straži«, »Obitelji«, »Selu i gradu«, »Zadružnoj svijesti«, »Mladosti«, »Danici« i »Hrvatskoj prosvjeti« te u »Novom dobu«, »Hrvatskoj pozornici«, »Hrvatskoj smotri«, a nakon rata u »Hrvatskom tjedniku« i »Maruliću«. Pisao je i stručne pravne ekspertize. Dovršio je i uredio Rječnik bruškoga govora (»Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. VII, sv. II, 1985.), što ga je većim dijelom pripremio zaslužni hvarski župnik i kanonik, također pjesnik Juraj Dulčić. Djelovao je i u Svetojeronimskom društvu. Mnogo je putovao Europom i Bliskim istokom. Bavio se recitiranjem i režijom, pretežito na radiju. Bio je izvrstan pjevač napjeva sa svoga otoka. Neko je vrijeme Ivo Dulčić imao atelje u njegovu domu, a vezalo ih je veliko prijateljstvo.
Iako su mu pjesme bile objavljene u antologijama »Hrvatska domovina« 1941. i »Hrvatska duhovna lirika« 1968., prvu je zbirku »Svitlošnji put« objavio tek 1990. Volio je pisati dijalektom bruške čakavice. Uz pjesme »Na Uzma«, »Maslina na putu« i »Ditenjok«, svakako je ponajljepša »Badnjok«:
Storci, ženske, dica kleču kraj komina
Na trupici Badnjok, s medulin rožonjac,
Kofa pašuratih, dižva čorneg vina.
Od mirih po poj ih niz more oldoje
Glos Ovemarije, ča duše skrušije
A u sarcu radost i tugu zadoje.
Spustile se vije… Kroz prozne ponare
Molitva se libi, s mortvin obahodi
I grebe i poja, konobe i žare.
Priko oceana mišjon burdižaju:
Večeras, na Badnjok, uz maleg Ditića
Svi živi i mortvi uvik se sastaju. (…)«
Vidno je kako Dulčić sjetno prožima religiozne, domoljubne i socijalne motive. Slikaru Ivi posvetio je kao nekrolog naslovnu pjesmu svoje zbirke »Svitlošnji put«. Melodiozna je to balada o zavičajnoj nostalgiji, prolaznosti i nadi. »(…) Kamenita vilovita / Ruda i damjena / Tvordimi rukami / Privarće se zemlja / I misal jedna u drugu zanori / I žitak jedan u drugi se fundo / Izbojak nareste i hreb izgori / Iz suproške novi plomik zaplando / I sve u brami nidir sarti / Po dubini i po plišu / Prez počivala i počinka / Prez znaha i spominjka / I nidor odmička / I nidir izmička / I sve po kolišu, po kolišu / Po kolišu sve se varti / Ovuje, onuje, tuje / Sveja se sveja putuje / Od izbojka do hreba / Ume zikve i greba // I greba i Neba.«
I na književnom standardu napisao je više pjesama, među kojima su »Miserere« i baladna »Arhipelag boli«: »Putuju moji otoci / Zagrljaj žude svemira / Mrmore srcem potoci / Sumnje i slutnje: nemira // Otoci moji putuju /Galije pjanih jedara / Prostori misao smućuju / I tugu naših njedara // (…) O mi smo vječni putnici / Božanskom strijelom taknuti / Nemoćna tijela uznici / Žudimo beskraj maknuti. // (…) Znam, Majko Sedam Žalosti, / Da sluša Sin tvoj raspeti / Kuknjavu naše radosti / I vidi da smo sapeti // Slobodom u tom beskraju / Arhipelaga bolova – / Zvijezde gore ne haju / Za tugu naših dolova // Oh, da smo barem lagani / (Lišeni svoga bremena) / Oblaci bijeli tanani / Bez prostora i vremena // Il vjetrom nošen morski slap / I ljubav ko pjena ko dah / Na dlanu Tvome sitna kap / I nestati – namah.«
»Za najbolje Dulčićeve pjesme opravdano ćemo kazati da imaju sinestezijska svojstva, da su ishod koncentracije raznih osjetila te da angažiraju sva naša čula«, zapisao je Tonko Maroević. A pjesnik Olinko Delorko usporedio ga je s još dvojicom hvarskih pjesnika, Antom Tresićem Pavičićem i Sibom Miličićem, po tome što se u svoj trojici »nebo i more raskrililo… u svojoj čudesnoj krasoti«. A svemu tomu pridodao je duhovni timbar, koji titra u suzvučju njegovih stihova. Pa ako i jest malo pisao, svaka je pjesma biser.
Umro je u Zagrebu 30. studenoga 1994. te počiva na Mirogoju.
