Uz Široki Brijeg, Daksa je ponajznamenitije žalosno mjesto svećeničkoga stradanja od komunističkoga divljaštva tijekom Drugoga svjetskoga rata. Među stradalnicima na Daksi su i osmorica svećenika, četvorica iz Dubrovačke biskupije: don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak, isusovac o. Petar Perica te franjevci Toma Tomašić, Gerard Barbir i Marijan Blažić, pisac, propovjednik i prirodoslovac.
Rođen je 25. ožujka 1897. u zaseoku Blažićima u Sv. Mateju kod Kastva. Od 1909. do 1913. pohađao je gimnaziju na Košljunu, na Krku, a zatim u Zadru, gdje je nastavio studirati teologiju do 1918., zatim sljedeće dvije godine u Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1920. Od 1921. do 1925. studirao je prirodoslovlje i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ljetni semestar 1923./1924. studirao je u Münchenu, a sljedeće godine u Firenci. U Zagrebu je 1927. položio ispite iz mineralogije, petrografije, botanike, zoologije i geologije, a sljedeće godine iz filozofije i geografije. Govorio je i njemački i talijanski te pisao na tim jezicima.
Predavati je počeo već 1920. na Košljunu, samo godinu dana, a od 1921. do 1925. na franjevačkoj gimnaziji na Badiji, na Korčuli. Od tada do smrti bio je nastavnik u Dubrovniku na franjevačkoj višoj gimnaziji, poslije i na filozofskom studiju. Bio je izvrstan propovjednik, znajući, što je rijetkost, jednako oduševiti neškolovane i visokoškolovane vjernike. »I u najzamršenijim pitanjima on je znao dati čvrste odgovore i jasan putokaz« (J. Sopta). Zbog propovijedi je često bio saslušavan i pozivan na sud. Kako je neustrašivo propovijedao prije rata, polemizirajući s komunizmom, liberalizmom, masonstvom i drugim idejnim strujanjima, tako je i za rata, kada se nije ustručavao napasti nacizam i neke postupke ustaškoga režima pa su Nijemci i neki ustaše prosvjedovali i tražili da se poduzmu mjere protiv njega. Brinuo se za siromahe, za njih je ostavljao svoj kruh (slično bi radila i ostala braća), a znao je dijeliti brašno i šećer najbjednijima. Kad se u rujnu 1942. godine pojavio tifus među klericima, osobno se brinuo za njih.
Nakon dolaska partizana u Dubrovnik uhićen je 18. listopada 1944. s nekolicinom svećenika te tridesetak uglednih Dubrovčana. Svi su bez suđenja smaknuti 25. listopada te godine na otočiću Daksi kraj Dubrovnika, među njima i Blažić, kojega su čak nazivali »crveni fratar« jer je lijekove slao i ranjenim partizanima. Da apsurd bude veći, na teret mu se poslije istodobno stavljalo da je »otvoreno veličao četnike« i da je bio među »franjevcima ustašama i okupatorskim plaćenicima«. Fra Lino Pedišić navodi da je Blažić izgovorio nekoliko riječi utjehe i podijelio im odrješenje prije nego što su bili ubijeni.
Prije rata objavio je nekoliko članaka o evolucionizmu u franjevačkoj »Novoj reviji« i dnevniku »Hrvatskoj straži«. Godine 1941. u Jeronimskoj knjižnici objavio je znanstvenopopularno djelo »Osnovne pojave života«, no glavno je njegovo djelo »Evolucija i postanak čovjeka, sa slikama i tablicama« (1939.), prva kritička knjiga o teoriji evolucije i postanku čovjeka u Hrvatskoj. »To se djelo može označiti ponajprije kao knjiga napisana izrazito i izravno u apologetske svrhe… (…) Blažićevo se djelo može razumjeti samo u sklopu povijesnoga trenutka, posve određene neotomističke filozofije i tradicionalne teologije i obrambenih potreba tadašnjeg kršćanstva ugroženoga prodorom materijalizma, ateizma i dvaju najgorih totalitarizama, nacizma i komunizma« (J. Balabanić).
»Blažić se osobito oborio na mehanički evolucionizam, po kojem je borba za opstanak jedini faktor održanja živih bića, pa i čovjeka, čije su posljedice razorne za moral, socijalni život i održanje ljudske vrste. On strogo luči Darwinovo otkriće i vulgarni mehanički darvinizam kao zloupotrebu« (J. Sopta). »Blažić je odlučan da se o evoluciji ne može govoriti s obzirom na duh: ukoliko se tiče duha, čovjek nije mogao postati od životinje… (…) Teološki se evolucija tjelesne komponente ne mora isključiti, no ipak smatra opravdanim ostati pri biblijskom izvješću o posebnom stvaranju čovjeka. Stoga u zaključnom razmatranju govori o razornosti mehaničke teorije evolucije u etičkom području, u socijalnom području… (…) Blažićeva odlučnost da do kraja istkane sve poteškoće evolucijske teorije bila je izazvana činjenicom što su spomenute ideologije instrumentalizirale darvinizam: nacisti tvrde kako je pravo superiorne ‘rase’ koja se pokazala sposobnijom ‘u borbi za život’ da eliminira ili potčini ‘manje vrijedne rase’, a komunizam uprežući darvinizam u širenje ateizma« (J. Balabanić).
Drugim riječima, komunisti nisu slučajno na Daksi ubili i fra Marijana Blažića. Koliko god su koncepcije o evoluciji i postanku čovjeka koje je iznio danas djelomice zastarjele, ostaje aktualna njegova obrana božanskoga podrijetla ljudskoga duha i njegova dostojanstva.
Godine 2003. izašla je o njemu knjiga skupine autora »Fra Marijan Blažić mučenik s Dakse«.
