U niski uglavnom zaboravljenih hrvatskih književnika što stvarahu u katoličkom duhu ime je i Nikole Dragutina Pavića. Otčevo ga ime ili pak pseudonimi Hortenzije i Jeka od Požege razlikuju od mlađega i poznatijega Nikole Pavića (1898. – 1976.).
Rođen je u Požegi 4. prosinca 1874. Iz šturih dostupnih podataka doznaje se da je osnovnu školu završio u rodnom gradu, a gimnaziju u Zagrebu. Kao učitelj službovao je u Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu te od 1910. u Križevcima kao učitelj i ravnatelj pučke te Učiteljske škole, a nakon Prvoga svjetskoga rata u Klanjcu. Osim nastavnoga rada, vodio je socijalnu skrb o siromašnoj djeci, o čemu je i pisao, nastojeći potaknuti kvalitetno domsko zbrinjavanje djece. Sa suprugom Ivanom rođ. Pfister imao je šestero djece. Umro je u Klanjcu 1. svibnja 1928.
Prve radove objavio je već 1892. u »Smilju« i »Domovini«. Priloge za djecu, među kojima i religiozne pjesme (»Božić«, »Beskućnik u svetoj noći«) pisao je još u »Nevenu«, »Bršljanu«, »Pobratimu« i »Anđelu čuvaru«. Razne članke, pjesme, kritike i dramske tekstove imenom ili pseudonimima potpisane objavio je u »Slovanskom svetu«, »Prosvjeti«, »Vijencu«, »Domovini«, »Nezavisnosti«, »Hrvatstvu«, »Domaćem ognjištu«, »Napretku«, »Križevačkom tjedniku«, »Glasniku Županije požeške«, »Hrvatskom pučkom učiteljstvu«, »Katoličkom listu«, »Ilustrovanom listu«, »Narodnoj zaštiti«, i »Hrvatskoj prosvjeti«.
Najpoznatiji je po pjesmama, napisanim većinom u duhu neoromantizma, gdjekad na »liri« kranjčevićevskoga patosa, na što primjerice i naslovom podsjeća »Smrt Mojsijeva«, kao i stilom, kako već vidimo po početku: »Nad Moapskim poljem na vrhu Frazge / gdje Nebo dahom Jerihon ljubi / i žarkim se zrakom drhtavi pogled / za gradom od palmi beznadno gubi: / ‘Obrečena zemlja’ leži ko mrtva / na mlohavom mozgu svenuta slutnja, / ko s kostura živa – povela krasa – / zanijemljela zauvijek zvonoglasna lutnja. (…) // O sinje se hridi Mojsije upro, / u živac kam zadro zgrčene prste, / a grudi mu klonuše, kao da nikad / ne nosiše sveti Izrael čvrste« itd. Zanimljiva je, u istom tonu napisana, moralističko-religiozna »Nad grobljem od lakomstva«, s motivom Mosijeva zagovora Izraelaca koji se žele vratiti »egipatskim loncima«, u kojoj je najljepši dio uvodna molitva duhom malaksala Mojsija: »Čuj urlanje, Jehova, naroda svoga; / kroz povele usne mu kletva se lije, / a šake se grčeći ovamo pere, / da razderu halju što s mene se vije! / A što si mi, Gospode, vrgo na pleća / da terete nosim tog pomamnog puka, / kad svojoj u svemoći znati bi mogo, / da ljudska ga voditi ne može ruka. (…) Iz žarkih oblačina svesile Tvoje, / što pritište šiju mi, ispija oči, / da uzmognem ravnati voljom te rulje, / odlomi mi dijelak božanske moći, / il’ vrati te robove, da budu roblje, / po Egiptu opet nek muljem se pita / il’ ovdje u pustinji udri mu groblje, / dok s manom mu još je utroba sita! / O Jehova svesilni, iz svoga sjaja / u pustinji ne vidiš crnijeh muka – / usliši svog slugu pa pomorom satri / pobješnjeli narod i – riješi me puka!«
Veći je broj pjesama ljubavne i ratne tematike, a niz je prigodnica, primjerice »nadgrobnice«, među kojima zagrebačkomu nadbiskupu Jurju Posiloviću, književniku i filozofu Križevčaninu Franji Markoviću te, zanimljivo, izumitelju Marcelu pl. Kiepachu (1894. – 1915., poginuo na ruskoj fronti; »čudo od djeteta«, ostavio izume na polju elektronike, magnetizma, akustike, prijenosa zvučnih signala i transformatora). Spomenpjesme i pohvalnice posvetio je, uz ostale, »Hrvatskom banu i mučeniku grofu Petru Zrinskom na tristogodišnjicu narođenja: Vrbovac 5. VI. 1921.«, Antunu Nemčiću, fra Grgi Martiću, povjesničaru hrvatskoga školstva Antunu Cuvaju, nadbiskupu Antunu Baueru te raznim pojedincima, udrugama i ustanovama. Tu su i domoljubne pjesme, primjerice »Sinu Hrvatskom« i »Majci Hrvatici«, koja završava lijepim stihovima: »Promatrah te, ženo, čudesna majko, / i prozro ti nijesam duše dubinu, / al’ po tebi saznah, kako je mogo / tvoj hrvatski narod snosit sudbinu.« Pjesme je djelomice sabrao u zbirke »Pjesme« 1902. i »Spomenicu« 1918., sa željom da ta »kitica maloga rada« »žarkim svojim plamenom« sažga »svojeljublje, koje tako nesmiljeno gazi svijetom«.
U katoličkom dnevniku »Hrvatstvo« pisao je kazališne kritike, primjerice o djelima Ive Vojnovića, Ante Tresića Pavičića, Milana Begovića, Mirka Dečaka, Marijana Derenčina, Rudolfa Kolarića Kišura, a od stranih kritikama je popratio izvedbe djela Maeterlincka, Ibsena, Hauptmanna, Artusa, Bissona, Andrejeva i drugih. Može se reći da je uz Marakovića bio jedan od prvih katoličkih kazališnih kritičara. Objavio je i nekoliko antimodernističkih članaka i recenzije pedagoške literature (Lj. Dlustuš). Spomenimo i poučni članak u »Napretku« »O sabiranju i čuvanju kukaca«.
Objavio je još dramsku pjesmu »Duše Slavenske« 1913., prvotno iste godine tiskanu u »Domaćem ognjištu«, te rad »Majka Božja Čučerska: prilog hrvatskoj crkvenoj povjesnici« 1908. Iako stilski većinom epigonska, i njegova djela vrijedna su spomena u našoj kulturnoj povjesnici.
