Knjiga »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata« dr. Anđelka Mijatovića prati i hrvatske uznike iz 18. i 19. stoljeća. Jedan od njih je i Mateša Antun Kuhačević, koji je 1746. utamničen jer je sudjelovao u Brinjsko-ličkom ustanku. Uhićen je u Beču budući da se otvoreno zalagao da njegova rodna gruda – Senj – napokon prestane imati »status« ratne tvrđave te da se iz vojne uprave podvrgne onoj civilnoj. »Nepodobni« je Kuhačević proveo 25 i pol godina u raznim tamnicama u današnjoj Austriji. Iz zatvora je izišao tako što ga je – kao 75-godišnjega starca – pomilovala carica Marija Terezija, nedugo nakon čega je i umro.
U godinama tamnovanja svojim je bližnjima, prijateljima i pouzdanim istomišljenicima svoje patnje sricao u stihovima. Njegove »poslanice« prožimaju misli o pravdi i nepravdi, o ratu i miru te o unutarnjim metamorfozama čovjeka pred kojim je nevolja višegodišnjega zatvorskoga jarma. U jednoj od svojih brojnih poslanica stricu Luki Kuhačeviću, koji je u to vrijeme bio župnik i kanonik u Senju, Mateša Antun Kuhačević iz zatvora piše: »Od trpljenja čisto sveti Paval veli, / Triba mu j’ trpiti, ki spašen bit želi. / K tomu evangjelje: blaženi ki plaču, / Blaženi progonstvom, kih cić pravde tlaču. / Ni sveca u nebu a manje naroda, / Koga ni oprala uz oganj ta voda.« I Mateša Antun Kuhačević je, kao i toliki drugi hrvatski uznici kroz povijest, u svojim trpljenjima vidio i evanđeosku logiku. No u njegovim se poslanicama ne može prikriti i ona ljudska razina, bol zbog nepravde sužanjstva. A njegov je slučaj ujedno paradigma hrvatske povijesti. Premda je već dva stoljeća prije Kuhačevićeva vremena Hrvatska dobila epitet »Antemurale Christianitatis«, ona je, poput Kuhačevića, često bila žrtvom intriga koje su se plele na dvorovima njezine »kršćanske braće« – u Mletcima, u Beču, u Pešti. Taj se obrazac ponavlja sve do danas – kada se na »europskim dvorovima« pletu »intrige« koje nerijetko idu na štetu hrvatskih interesa.
Premda su živjeli »na rubovima« Europe, Hrvati ni u 18. i 19. stoljeću nisu bili isključeni iz velikih idejnih gibanja koja su potresala ondašnji Stari Kontinent. Jedna od tih ideja bila je i nacionalna emancipacija, a osim ilirskoga pokreta, ona je zaživjela i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, o čemu svjedoči i djelo fra Ivana Jukića. Sredinom 19. stoljeća pokretao je s ciljem narodnoga prosvjećenja niz važnih časopisa, otvarao je čitaonice, promicao je Gajev pravopis, zapisivao je drevne narodne predaje i poslovice iz Bosne. Sastavio je i tiskao spomenicu namijenjenu sultanu Abdul-Medžidu da bi za svoje sunarodnjake koji su se nalazili pod osmanskom vlašću izborio moderna građanska prava. U svojim je nastojanjima stekao dva važna saveznika – bana Josipa Jelačića u Hrvatskoj te Omer-pašu Latasa, turskoga vojskovođu koji je 1850. poslan u Bosnu da bi ugušio otpor begova društvenim reformama. No ondašnje centre »geopolitičkih preslagivanja« – Beč i Istanbul – zabrinuo je okretni franjevac Jukić. Nakon što je 1851. objavio u Zagrebu tekst »Želje i molbe krstjana u Bosni i Hercegovini«, u kojem je u 28 točaka sažeo put prema ravnopravnosti kršćana u ondašnjem Osmanskom Carstvu, Jukić je brzo utamničen.
Zbog »smućivanja raje« uhićen je u siječnju 1852. godine. Premda je u zatvoru proveo tek nekoliko mjeseci, tamnica ga je teško pogodila. Svojemu prijatelju fra Grgi Martiću Jukić je iz zatvora pisao da se pobrine da sredstva koja mu je povjerio Omer-paša Latas za potporu kršćanima u Bosni dođu do pravih ruku. Jukić je pisao: »Opet molim Bratju prisvetim Trojstvom, i Bogom živim, da me ne zapušćaju, neka se slobodno ujamče za me, ako li me baš ne mogu izbavit, a ono neka mole za me Boga, i kada čuju da sam umro, neka novce one (…) podile medju krstjane Jajačke. (…) Molite svi Boga za me, da se duši mojoj smiluje i providi sa mnom.« Intervencijama biskupa Josipa Jurja Strossmayera te austrijskih diplomatskih predstavnika u Sarajevu i Carigradu Jukić je izbavljen iz zatvora. Umro je 1857. u Beču i pokopan je na groblju za siromahe. S pravom njegovo prezime danas nosi jedna od žila kucavica hrvatske metropole – Jukićeva ulica.
Knjiga »Pisma iz tamnice« bavi se i drugim utamničenim franjevcima, suvremenicima Ivana Jukića i Grge Martića. To su fra Nikola Šokčević i dvojica njegove redovničke subraće Luka Kovačević i Jako Đoić, koji su ujedno primjeri s kakvim su se Scilama i Haribdama morali suočavati mudri i promišljeni franjevci pod osmanskom okupacijom. Godine 1855. islamski fanatik Mula Salih Sahaniić, derviš iz Dervente, naoružan je napao kapelu na Plehanu.
Pucao je na vrata crkve, s namjerom da u njoj nađe, prestraši i ubije fratre. Vidjevši metež ispred crkve, brzo su se ondje stvorili seljaci, koji su zajedno s Nikolom Šokčevićem obrađivali polja. Nakon više upozorenja napadač je svladan – i ubijen – a njegovo je tijelo napose spaljeno.
Međutim, stvarni njegovi nalogodavci znali su gdje su Saliha Sahaniića poslali i s kojim ciljem, pa su tako i pronašli krivce za njegov nestanak. Premda su se branili pred napadačem – što je bio »scenarij« koji se »u našim danima« ponavlja i u brojnim islamističkim napadima po katoličkim i drugim crkvama u europskim gradovima – Šokčević i njegova redovnička subraća uhićeni su i utamničeni. Isprva su u Sarajevu osuđeni na smrt. No budući da je njihov slučaj postao i politička afera s međunarodnim odjekom, i u njihovo se oslobađanje upleo biskup Strossmayer, zajedno s austrijskim diplomatskim predstavnicima. U međuvremenu je u tamnici preminuo fra Jako Đoić, a Šokčević i Kovačević otpremljeni su u Carigrad. Slomljen nakon višemjesečnoga tamnovanja i pred neizvjesnostima koje ga čekaju u Istanbulu, Šokčević je pisao prijatelju Andriji Torkvatu Brliću u siječnju 1857. godine: »Brate Andria, mi ćemo može biti i umriti u sužanjstvu, buduć da naše starešine misle u kola zeca da uhvate, zato se mlogo ne brinu, niti traže pomoć gdi bi morali. S tog uzroka, čini mi se, dugo vremena bit ćemo u sužanjstvu i umrti, ako odklen sa strane ne bude pomoći.«
No agonija neizvjesnosti uoči odlaska u osmansku prijestolnicu potrajala je nekoliko mjeseci. U travnju 1857. godine Šokčević je Torkvatu Brliću pisao: »Već vrime dođe da se moramo udaljiti i više rastaviti. Mi moramo polaziti u nesretni Carigrad i to u velikim mukama koje su još ovdje započele a što sciniš moj Andria, da će biti na putu? Sam Bog zna! Da me samo moreš viditi kakav sam došo, za ova 2-4 dana, kako su me u teško gvozdje okovali? Ti bi se samo čudio kako mogu odati a kamo l’ na put spremati se.«
Ipak, unatoč Šokčevićevim sumnjama, intervencije biskupa Strossmayera pokazale su se uspješnima. Izravno je pisao sultanu, a biskupova je žalba na sultanovu dvoru – prihvaćena! Isposlovao je da se u zamjenu za smrtnu kaznu udovici ubijenoga isplati novčana svota. Premda su zatočeni franjevci iz Sarajeva deportirani u Carigrad, oni su na kraju iz zatvora izbavljeni otkupninom. Tisuću zlatnih dukata stajala je akcija oslobađanja fratara iz Istanbula, a uz biskupa Strossmayera u nju se izravno uklučio i austrijski veleposlanik pri dvoru sultana Prokeša. Iz Carigrada su otpravljeni u Rim 1857. godine, gdje ih je dočekala sloboda nakon dvogodišnjega tamnovanja u turskim zatvorima.
Nastavlja se
