»U ostalom, ovo je malenkost: o stradanju nema ni govora, jer nam je posve ugodno i dobro. Ja sam posve veseo i zadovoljan, pa me mori samo jedna misao: da moji za mnom ne plaču! To ne bi bilo dostojno ni liepo. Za to se umiri i budi uvjerena, da će sve biti dobro. Pa ako nas i osude, ne će nas ubiti, nego ćemo sve podnieti radosno i zadovoljno, jer znamo, da trpimo za svoje pravo, pa da su i drugi prije nas trpili još mnogo više. Ovo je šala«, zapisao je u veljači 1887. u pismu iz zatvora August Harambašić svojoj sestri Ljubici. Zar je tamnica za glasovitoga hrvatskoga pisca, pjesnika, publicista i odvjetnika doista mogla biti samo – šala?
»Mi smo očekivali da će nas radi veleizdaje odsuditi na 10 godina«
Harambašić je, kao mladić nepokorna duha, 1886. objavio »tiskopis« naslovljen »Tri molitve« u kojem se kao istinski starčevićanac suprotstavio austrougarskim negiranjima hrvatske nacionalne samobitnosti. U jednoj od »triju molitava« on je služenje u austrougarskoj vojsci nazvao robovanjem, što je ondašnje državno odvjetništvo označilo kao »učin zločinstva veleizdaje«. Časopis »Balkan« u kojem je Hrambašićev rad objavljen zaplijenjen je, a autor je u veljači 1887. i pritvoren.
Za svoje je mladosti Harambašić nekoliko puta iskusio zatvor i nije se slučajno našao u plejadi hrvatskih uznika čijim se »zatvorskim poslanicama« bližnjima bavi i povjesničar dr. Anđelko Mijatović u knjizi »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata«.
Prvotno je Harambašić osuđen na petnaest mjeseci zatvora, a onda je nakon žalbe kazna umanjena na šest mjeseci. No daleko je njegovo zatvorsko iskustvo bilo od šale, posebice ako se uzme u obzir da je nakon svoje »Tri molitve« 26-godišnji pjesnik mogao ostatak svoje mladosti provesti u zatvoru. O tome svjedoči i nekoliko redaka iz pisma koje je sestri Ljubici uputio ubrzo nakon glavne sudske rasprave, kada je postalo jasno da će izbjeći višegodišnji zatvor. U pismu od 19. veljače 1887. piše: »Da ti pravo kažem, mi smo za stalno očekivali, da će nas radi veleizdaje odsuditi na 10 godina, pa evo nisu. To je znak, da nisu imali višega naloga; i sada smo na konju.« Ključno je Harambašiću bilo – ohrabriti svoju obitelj, svoje bližnje, da se ne brinu za njega, jer unatoč naočigled bezizlaznoj situaciji u kojoj se našao, odsluženje višemjesečnoga zatvora i nije tako teška kazna koja ga je mogla snaći kao očitoga neistomišljenika politike Beča i Budimpešte.
»Nemoj biti tužan moj pape, već budi miran dok ovaj grubi san prođe«
Sličan je dojam u pismu svojemu ocu, koji također donosi knjiga »Pisma iz tamnice«, pokušao ostaviti i Melko Čingrija, hrvatski zastupnik u bečkom Carevinskom vijeću, rodom iz Dubrovnika, koji je zatočen na početku Prvoga svjetskoga rata jer je javno iskazivao svoja oporbena stajališta prema austrougarskomu režimu. U srpnju 1914. u policijskom prepadu na brod »Lokrum« koji je iz Zadra trebao doći do Trsta uhićen je, poslan u zatvor u Šibeniku, a zatim i interniran u Mariboru i austrijskom gradiću Grünauu. Pred kraj rata angažirao se ponovno na političkom planu i bio jedan od potpisnika Svibanjske deklaracije i Ženevske deklaracije iz 1917. i 1918., koje su smjerale riješiti slavensko pitanje u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Iz zatvora u Šibeniku 1914. napisao je ocu Peru: »Život mi je jednoličan kako možeš pomisliti. Šetam po malo u jutro i poslije podne u dvorištu, inače po svojoj sobi, u kojoj sam sâm. Soba je čista i prozračna. Učim i čitam po malo, a kad primim vađe vijesti oči mi se orose.« A kada je premjeđten u zatvor u Mariboru, Čingrija je ponovno hrabrio svojega oca, premda je jasno da se nalazio pred sasvim novim neizvjesnostima. »Pošto nam novine krate ne znamo o svjetskim događajim, nego ono što može da u tamnice prodre (…) Nemoj biti tužan moj pape, već budi miran dok ovaj grubi san prođe.«
»Četiri stiene prije će me poslušati nego odrvenjeli mladi Hrvati«
Zasad su moguća barem dva zaključka. Prvi, Austro-Ugarska Monarhija ni u kojem slučaju nije bila demokratska politička tvorevina, koja je bila spremna makar pustiti oporbenim glasovima da se čuju. Svaki disonantni ton u odnosu na politike Beča i Budimpešte kažnjavao bi se, novčanim ili zatvorskim kaznama. Ali drugi je zaključak da ti zatvori nisu bili ni blizu onomu ozračju koje su hrvatski politički uznici iskusili u dvjema jugoslavenskim državama. Austrija kao »tamnica narodâ« nije ni blizu bila teška kao Jugoslavija kao tamnica hrvatskoga naroda.
To pokazuje i slučaj velikana hrvatske povijesti i prvaka Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, koji je još u Austro-Ugarskoj više puta zatvaran, premda nikada nije doveden do neposredne životne ugroze. To mu se pak dogodilo više puta u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, državi u čijem je parlamentu zajedno sa svojim suradnicima ranjen u atentatu od čijih je posljedica i preminuo 1928. U austrougarskim mu je zatvorima najviše smetala izoliranost od dnevne politike i neposrednih događanja. Tako je svojemu bratu Ivanu Radiću iz zatvora u Petrinji u prosincu 1893. napisao: »A osim toga nije istina, da nemam slobode. Mislim slobodno sve, što hoću, a ako me volja, mogu, sve što mislim i govoriti na sav glas. Moje četiri stiene prije će me poslušati nego naši smrznuti i odrvenjeli mladi Hrvati.«
Narod je »osiromašio i gotovo podivljao, jer se podielio«
Mjesec dana poslije toga iz istoga je zatvora svojemu nećaku Pavlu Radiću pisao o četirima vrjednotama – ljubavi prema domovini, zalaganju za poštenje, borbi za hrvatsku slobodu i narodnom jedinstvu – što će postati stupovi Radićeva HSS-a, osnovanoga 1904. »Ako budeš ljubio mene, koji sam ti samo nešto dobra učinio, kako ćeš tek ljubiti domovinu, koja je i tebi i meni i svim našim djedovom i pradjedovom dala život i imetak, ognjište i zakloništa!«, zapisao je mladomu Pavlu Radiću te dodao: »Poštenje će ti ulijati u dušu odvažnost, a odvažnost će ti donieti uztrajnost. A kad budeš pošten, odvažan i uztrajan, tad ćeš moći stati u prve redove danas još malobrojnih boraca za slobodu i jedinstvo domovine naše Hrvatske.« Napose, u pismu iz siječnja 1894. Stjepan Radić poručuje: »I eto, to ti je sloboda. Smjeti po volji raditi na dobro svomu bližnjemu i sebi. Za to će i Hrvatska biti tek onda slobodna, kad će i svojom krvlju, dakle vojskom, i svojim novcem, dakle porezom, sama upravljati, na svoju korist, a na ničiju štetu (…) A jedinstvo, znaš li što je to? O, dobro znaš. Znaš, da je hrvatski narod osiromašio i gotovo podivljao, jer se podielio, a tako je i Hrvatska došla pod tudju vlast, jer se hrvatski narod podielio na Srbe, Slavonce, Bosance, Dalmatince.« Neke Radićeve riječi ne blijede ni danas.
Stjepan Radić kao vjernik i odani zaručnik
No Radićeva zatvorska pisma koja donosi dr. Mijatović važna su i zato što daju manje poznatu sliku prvaka HSS-a – kao vjernika i odanoga zaručnika. Naime, specifičnost je Radića kao političara bila i u tome što se u svojoj želji što šire mobilizacije hrvatskoga puka počesto znao osvrnuti i na »popove«, nerijetko pokazujući i pomalo radikalna antiklerikalna stajališta. No u dubini je svoje duše Radić ipak bio vjernik. O tome svjedoči pismo koje je ususret Božiću 1895. poslao iz zatvora u Bjelovaru svojoj zaručnici Mariji Dvořákovoj. U zatvoru se našao jer je predvodio spaljivanje mađarske zastave na Jelačićevu trgu. O iščekivanju Božića zaručnici je Mariji pisao: »Danas nas se sedmorica ispovijedilo i pričestilo. Poslije ove ispovijedi i pričesti još te više, još oduševljenije ljubim. Do sada je bilo, u mene ako i rijetko, vrlo rijetko, misli i razgovora, koji nisu dostojni tvoje nevine ljubavi. Od sada, čvrsto sam uvjeren, ljubit ću te, kako to ti zaslužuješ. Lanjski sam Božić sproveo u teškoj neizvjesnosti ne znajući, što je s tobom, da li ćeš se opet vratiti k meni, prem sam prognanik. Vratila si se i sretno si ostala uza me. Sad nas više nitko ne će rastaviti, osim Boga, a Bog to ne će učiniti, jer je Bog ljubavi.«
»Solženjicin« iz Topuskoga i australski koncentracijski logori za hrvatske iseljenike
