Svijetli lik Ive Mašine (1927. – 1961.), mladoga intelektualca katoličke provenijencije iz Preka na Ugljanu, svojevrsna je paradigma za razumijevanje progona sviju koji su mislili hrvatski i katolički u komunističkoj Jugoslaviji. Njegovim se slučajem bavi i povjesničar dr. Anđelko Mijatović u knjizi »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata«.
Kao darovitomu mladomu povjesničaru mnogi su Mašini nakon Drugoga svjetskoga rata predviđali mirniji, sigurniji život. No u ime visokih ideala – svoje kršćanske vjere i ljubavi prema domovini, Mašina se svojevoljno opredijelio za drugačiji, mučenički život. Preživio je Bleiburg i marševe smrti 1945., a u godinama poraća više je puta sudski progonjen i zatvaran. Od devetero djece u obitelji Mašina, petero ih je bilo u komunističkim zatvorima: Davor, Veljko, Ivo, Kruno i Marija. Brat Melkior ubijen je na križnom putu.
Najtežemu je procesu Ivo Mašina bio izvrgnut 1959. godine, kada je zajedno s fra Rudijem Jerakom i četrnaest drugih hrvatskih intelektualaca osuđen na višegodišnju zatvorsku robiju. Režim im je nametnuo krimen »rušenja postojećih političkih i ekonomskih odnosa u FNRJ i uspostave Nacionalne slobodne države Hrvatske«.
Svjedočio je herojsku ljubav prema Bogu i bližnjemu
Namješteni je sudski proces pratila i tortura okrivljenika – uz fizičko zlostavljanje, mnogi su i drogirani da bi se iz njih iznudila priznanja o navodnom »kontrarevolucionarnom djelovanju«. No Mašina, osim što se u procesu držao hrabro, ni u tamnici nije odustajao od svojih stajališta. Režim je osobito razbjesnila njegova lukavost. Dok je bio u istražnom zatvoru u Zagrebu u Petrinjskoj ulici, Mašina je preko potkrovlja pobjegao iz zagrade te se uspio iz Zagreba zaputiti u Ogulin, gdje je proveo šest mjeseci. Ponovno je uhićen i 1960. upućen u jednu od najtežih jugoslavenskih kaznionica, zatvor u Staroj Gradiški. Ostajući vjeran svojemu katolištvu i hrvatstvu, nakon višestrukih tortura u starogradiškoj je tamnici zadavljen 1961., kada je imao 34 godine.
Njegovo ime nosi Katolička osnovna škola u Zadru, u rodnom mu je Preku podignut spomenik, a njegovi ga se sumještani spominju i misama zadušnicama u studenom, uz godišnjicu njegove smrti. Mašina je kao jedan od mučenika Zadarske nadbiskupije iz Drugoga svjetskoga rata kandidat za čast oltara. Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić na jednoj je nedavnoj misi zadušnici u Preku o Mašini rekao: »Između desetorice istaknutih osoba Zadarske nadbiskupije koji su za Drugoga svjetskoga rata i poraća ubijeni iz mržnje prema vjeri, pokazali herojsku ljubav prema Bogu i bližnjemu, ističe se Ivo Mašina, kojega je krasila i velika odlika kršćanskoga domoljublja. S pravom smijete biti ponosni na toga časnoga sina prekrasnoga i dragoga mjesta Preka.«
»Svi revolucionari posjeduju i izvjesnu dozu intolerancije«
Kada je 1954. Ivo Mašina zajedno s bratom Veljkom optužen za širenje neprijateljske promidžbe riječju i tiskom i osuđen po zloglasnom članku 118. Kaznenoga zakona (»neprijateljska propaganda«), u zatvoru je pisao svojemu istražitelju. U jugoslavenskoj je represivnoj mreži uloga istražitelja – »isljednika« – bila osobito važna. Njegov je zadatak bio da nad jednim »političkim delinkventom« ili skupinom takvih neposlušnika bdije čitavo vrijeme dok se protiv njih vrši sudski postupak, a to je uključivalo i razna psihička i fizička zlostavljanja. Mašina je svojemu istražitelju pisao kao »čovjeku i komunistu«. »Jer, dok ste s jedne strane Vi, druže, slobodan čovjek i to još ‘na vlasti’, meni je oduzeta fizička sloboda. S druge strane, s Vama je komunistima uopće teško razgovarati. Svi revolucionari posjeduju i izvjesnu dozu intolerancije, a bez tolerancije nemoguća je normalna izmjena misli«, zapisao je istražitelju Mašina.
»Nikad ja neću biti gospodin sreski načelnik«
Opisao mu je i svoje odrastanje u Preku i velikosrpsku represiju koja se na tom otoku zadarskoga arhipelaga događala u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. »Išao sam u školu kad sam jednoga dana ugledao kako dugačka povorka na čelu s hrvatskom zastavom kreće obalom. (…)
Onda sam s prozora svoje kuće vidio, drugom prilikom, kako gospodin sreski načelnik (Srbin) vlastitom rukom i nasred ulice pljuska mladiće regrute, zato što pjevaju ‘Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ’. Ova mi se slika iz djetinjstva duboko urezala u sjećanje. Pa sam uzeo komadić ugljena u ruku i na jednom zidu napisao dva slova, koja sam vidio na mnogim mjestima napisana: Ž H – Živjela Hrvatska. Opazio me žandar i kundakom udario po leđima opsovavši mi hrvatsku majku. Pobjegao sam pocrvenjevši od stida. Nikad ja neću biti žandar u uniformi s pravom velikom puškom! Nikad ja neću biti gospodin sreski načelnik. Zato jer sam Hrvat. Od svog najranijeg djetinjstva osjećao sam se poniženim i nesretnim zbog svoje hrvatske nacionalnosti«, zapisao je u pismu iz 1954. Mašina. Nije se libio priznati zašto je, kao i toliki drugi hrvatski rodoljubi, s iskrenom radošću dočekao 10. travnja 1941. i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. »Prvi put sam saznao da i Hrvati mogu imati svoju državu, a ne samo Abesinci. I ja mogu biti žandar u uniformi s pravom, velikom puškom; i ja mogu biti gospodin sreski načelnik!« zapisao je. No brzo je shvatio da je takva država samo nominalno hrvatska. Duboko je bio razočaran talijanskom okupacijom.
Protiv batinanja studenata na grobu Ante Starčevića
U pismu iz 1954. pogodio je i u srž nenaravnoga jugoslavenskoga federalizma. O tome je zapisao: »U jednoj stvari trebao bi, naime, biti samo jedan red: jedan red za sve nacionalizme, kao što je jedan i Savezni Ustav. A taj red mora odlučno intervenirati pri svakom šovinističkom ispadu i ne smije dirati u granice normalnog i zdravog nacionalizma. (…) Ali nemojte hapsiti hrvatske studente kad idu na grob Ante Starčevića. (…) Nemojte dopustiti da se batinaju ljudi kad plješću i viču ‘bravo’ u kazalištu na operi N. Š. Zrinski. (…) Nemojte od pisma u kojem se kritizira jedan šovinistički ispad ‘čistim srpskim jezikom u Dubrovniku i cijeloj Dalmaciji’, nemojte od takova pisma praviti ‘osnovane sumnje’.«
Da je riječ o sasvim nepokornom protivniku režima, bilo je nedvojbeno iz zaključka Mašinina pisma: »Pa kad sada gledam na svoje prošlo ‘ja’, vidim brzicu rijeke koja silovito teče i koja je u svakoj sekundi drukčija i nova. Svaki dan stojim pred Rubikonom i svaki dan bacam kocku. Ovaj put bacit ću je pred Vas. Svako nepravedno društvo mjeri nepravednom mjerom, a pravedno pravednom i uviđavnom.« Unatoč golemomu naoružanju, zatvorima, milicijama, doušnicima i tajnim obavještajnim službama, svaki totalitarizam, pa i onaj jugoslavenski, strepio je od slobodnomislećih ljudi, baš kakav je bio i Ivo Mašina.
»Tugu ću vašu pretvoriti u radost«
Mašina nije ostajao ravnodušan prema patnjama onih koji su s njim dijelili zatvorske ćelije. Tako u pismu »Prijateljici B.« od 23. studenoga 1954. iz zatvora na zagrebačkom Zrinjevcu on piše: »Osim bijede ima i zla, ali više ima bijede nego zla. Bijeda je u većini slučajeva uzrok zlu. Dobio sam, npr., i jednog novog prijatelja. To je sedamnaestogodišnji Ivica, dečko bez oca i majke. On je lopov. Došao je polugol u zatvor, jer su s njega svukli ukradenu robu kao ‘corpus delicti’. Dao sam mu onaj ‘staromodni’ džemper. Taj mali lopov ima tako plemenitu dušu, da bi se pred njim mnogi ‘pošteni’, koji nikad ne dolaze u zatvor, mogli postidjeti.«
Na više je mjesta, uključujući i Glas Koncila, citirano pismo koje je 1954. Ivo Mašina uoči Božića uputio svojoj majci iz zatvora u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici. Iz njega pak, kao zaključak, valja izdvojiti najdojmljiviji dio: »Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim? (…) Pa kako da budeš žalosna za svojim sinom? Raduj se sa mnom, jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost, uzdahe u kliktaje, suze u vaše smjehove.«
»Gledam kako se sušičava rešetka svakim danom sve više suši«
