»Bruno Bušić, kao ekonomski analitičar, književnik, novinarski istraživač i nacionalni borac, u teškim i vrlo složenim političkim prilikama, u očima hrvatskoga naroda zaslužno je postao nacionalnim simbolom u borbi za slobodnu, nezavisnu i suverenu Republiku Hrvatsku.« Tim riječima, koje bi malo tko mogao opovrgnuti, povjesničar dr. Anđelko Mijatović u knjizi »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata« opisuje jednoga od protagonista borbe za »hrvatsku stvar« u komunističkoj Jugoslaviji, ujedno jednoga u nizu hrvatskih intelektualaca koji su zbog svojih uvjerenja bili spremni otići i u tamnicu, a napose i umrijeti. Nekoliko Bušićevih pisama iz zatvora u Zagrebu i u Staroj Gradiški, nastalih neposredno nakon sloma hrvatskoga proljeća, donosi i dr. Mijatović u svojoj knjizi.
Na meti Udbe od najranije mladosti
Od njegove najranije mladosti zloglasna je Udba »registrirala« Bušića. Godine 1956., dakle još kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac, Bušić je u jednoj »anonimnoj anketi« – koju je »dizajnirala« Udba ne bi li i na takav perfidan način ispitivala »političke stavove« školaraca – progovorio o mnogim »prijepornim temama«. Potvrdio je svoju vjeru u Boga, a spomenuo je partizanske zločine u Drugom svjetskom ratu i poraću te upozorio na općenito neravnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji. Taj »programatski govor« izazvao je osobito komešanje u redovima Udbe zaduženim za Makarski kotar. Bušić se najprije školovao u rodnim Vinjanima Donjim i Imotskom, a kasnije u Karlovcu i Splitu.
Bruno Bušić iz zatvora 1972. o svojim progoniteljima: »Oni nikako ne mogu zaboraviti i oprostiti mi što sam u javnost iznio Rankovićevo sudioništvo u velikoj pljački Mimarine donacije, odnosno Strossmayerove galerije i što sam radio na identificiranju terorista koji su u ljetu 1965. na zagrebačkim ulicama kidnapirali hrvatske sveučilištarce i na skrovitim mjestima ih podvrgavali zločinačkoj torturi«U vrijeme hrvatskoga proljeća prometnuo se u jednoga od ključnih intelektualaca hrvatske provenijencije, pa je nakon zloglasne sjednice u Karađorđevu i njemu bio namijenjen politički odstrjel. Kada je 1973. pušten iz zatvora u Staroj Gradiški u Dubrovniku je upisao poslijediplomski studij, no ondje ga je u prosincu iste godine u srcu grada – na Stradunu – premlatila skupina Udbinih agenata. Nakon toga je definitivno odlučio otići u inozemstvo, gdje se angažirao u londonskoj »Novoj Hrvatskoj« koju je uređivao Jakša Kušan. Uz spomenuti emigrantski časopis, njegovo je djelovanje među hrvatskim iseljeništvom brzo postalo zapaženo.
»Pisao sam iz najdubljega uvjerenja«
O Bušićevoj nepokoronosti u odnosu na režimske diktate svjedoči pismo koje je iz zatvora u Zagrebu 12. siječnja 1972. uputio svojemu odvjetniku Vladi Mariću. Ondje uz ostalo piše: »Oprosti što te zamaram ovim dugim navodima, ali mi je već prekipjelo. Meni su živci već odavno potpuno uništeni, pa sam oko Nove godine bio upao u strahovitu depresiju. Sada sam miran, jer su mnoge stvari postale jasnije. Ovo što sam pisao, pisao sam iz najdubljeg uvjerenja i u poštenoj namjeri. Ne odričem se ni jednog slova, dok se ne dokaže suprotno. (…) Nije važno što će sa mnom biti, sve će se jednom razotkriti.«
Podvale »mračnih zaštitnika države«
Bio je svjestan da ga čitavo vrijeme prati najžešća i nepomirljiva režimska struktura. U svojim ih je pismima jednostavno zvao »rankovićevcima« – prema zloglasnom šefu Udbe Aleksandru Rankoviću kojega je 1966. oborio sam Tito. Čime se Bušić zamjerio »rankovićevcima«? O tome je pisao svojemu odvjetniku Mariću 12. travnja 1972. iz zatvora u Zagrebu: »Danas sam pročitao u VUS-u, da je zapadnonjemački tjednik ‘Spiegel’ u jednom od svojih posljednjih brojeva donio izvještaj o mojoj tobožnjoj smrti. (…) To je samo jedna u nizu podvala koje mi rade ti samozvani mračni ‘zaštitnici’ države. Oni nikako ne mogu zaboraviti i oprostiti mi što sam u javnost iznio Rankovićevo sudioništvo u velikoj pljački Mimarine donacije, odnosno Strossmayerove galerije i što sam radio na identificiranju terorista koji su u ljetu 1965. na zagrebačkim ulicama kidnapirali hrvatske sveučilištarce i na skrovitim mjestima ih podvrgavali zločinačkoj torturi.«
Proročanska težina zatvorskih pisama
Kao i mnogi drugi utamničeni »proljećari«, Bušić je u zatvoru promišljao i o granicama do kojih režim može ići. Primjerice, bio je osupnut paradoksom u kojem režim progoni intelektualce zbog »protudržavnoga djelovanja« preko novina i glasila koja su u Jugoslaviji bila propisno i legalno registrirana i imala »pravo javnosti«. U istom pismu od 12. travnja 1972. iz zatvora u Zagrebu Bušić svojemu odvjetniku piše: »Tako se nešto ne dešava ni u izuzetnim, dramatičnim trenutcima, kada se ukida Ustav i uvodi izvanredno stanje u državi. I tada se nađe drugi motiv za uhićenje. Ako me je policija radi svojih fikcija smatrala opasnim manja bi društvena šteta bila i manje bi bilo zastrašujuće da su me jednostavno ubili, nego što su me lišili slobode uz ono obrazloženje.« Bušićeva pisma iz zatvora imala su i proročasnku težinu. Naime, njega je Udba napose odlučila likvidirati. Ubijen je 1978. u Parizu.
