Velečasni Odilon u Hrvatsku je stigao prije 12 godina, no i dalje u sebi živo nosi svoj rodni Benin, zemlju smještenu u zapadnom dijelu Afrike. Površinom je otprilike dvostruko veća od Hrvatske, a ima oko 9 milijuna stanovnika, među kojima je oko 35 posto katolika, mnogo ima muslimana, nešto protestanata, ali i onih koji imaju svoje domaće religije (animizam). Zapravo, kako kaže o. Odilon: “To je zemlja koja je ne tako davno čula za Isusa. Prije 150 godina tu su došli prvi misionari, a prije 40-ak i prvi Hrvati, svećenici Franjo Jačmenica i Toni Štefan”. I danas u Beninu djeluju redovnice iz Hrvatske, Marijine sestre.
Osobito je radosno svećenik Odilon progovorio o djeci i obiteljskom životu svoje zemlje: “Benin je plodna zemlja što se tiče djece. U prosjeku obitelj ima četvero-petero djece. Ljudi tamo shvaćaju vrijednost obitelji i mnogi nalaze utjehu upravo u obitelji. Mnoge su obitelji siromašne, ali to im nije nikakva preprjeka da prihvate novi život i da rastu zajedno, jer ne razmišljaju o djetetu kao o nekakvom teretu.”
Po čemu su djeca u Beninu i Hrvatskoj slična, po čemu različita? Evo što svjedoči onaj koji je dospio dobro upoznati i jedne i druge: “Ako ćemo gledati na razlike između djece u Beninu i ovdje, treba reći da djeca u Hrvatskoj imaju silne mogućnosti što se tiče školovanja, odgoja, obrazovanja… Djeca ovdje ‘imaju sve’! U Beninu nije takav slučaj. Mnoga djeca ne idu u školu jer roditelji nemaju novca i ne mogu platiti školarinu, koja se plaća od vrtića do zadnje godine fakulteta. Mnoge obitelji, pogotovo mnogočlane, zato biraju tko će ići u školu. Idu samo dječaci jer djevojčice će se kasnije udati pa se ‘ne isplati novac trošiti na njih’. Mnoga djeca tako ostaju doma. Htjela bi u školu, ali nemaju mogućnosti. Ako gledamo na razini igara – igračaka, tamo je djeci u mnogim krajevima nepoznato što je mobitel, računalo, čak i prava lopta. Svako sebi sam radi igračke kako može, a ovdje su tavani i sobe, ispod i iznad kreveta, prepuni igračaka…”
No odmah o. Odilon Singbo dodaje kako pravo bogatstvo nije u onom što imamo te da se svi ovdje od afričke djece možemo učiti zajedništvu: “Oni se ne će okrenuti svatko prema svojemu laptopu, kompjutoru ili mobitelu pa se igrati sami, nego će se okrenuti jedni prema drugima!”
Dirljivo je čuti kako je velečasni Odilon sam došao do školovanja jer i on je iz mnogočlane obitelji, i roditelji mu nisu mogli platiti školarinu: “U jednom sam trenutku sam sebi rekao da moram ići u školu jer bilo mi je dosadno biti doma. I krenuo sam. I sjećam se da su me stalno učitelji izbacivali iz razreda jer nisam platio školarinu”. Ipak, poslije je od prijatelja iz škole saznavao što su učili, a kada je došlo vrijeme pisanja testova, i sam je otišao pisati! “Volim reći da sam tada bio pametno dijete, i ustanovili su da sam uvijek pisao najbolje testove pa su me pustili u viši razred. Šest sam godina prošao da nisam platio školarinu”, prisjeća se o. Odilon, a školarina za koju nije imao novca tada je iznosila približno 10 kuna godišnje!
Kada je pošao u srednju školu, sami učitelji su se zauzeli da mu podmire školarinu jer je istinski pokazivao čežnju za učenjem i znanjem, obrazovanjem. Korak po korak, otišao je Odilon u bogosloviju i došao u Hrvatsku. “To je Božji put, koji je na početku izgledao kao put bez nade, ali ja mislim da nam upornost, predanost i radinost mogu pomoći da ostvarujemo svoje snove, uz Božju pomoć”, prisjeća se danas.
“Gutanje” Biblije
Kako je susreo Isusa i poželio biti svećenik? Prisjeća se o. Odilon kako su kao djeca voljeli biti uz misionare, ali i domaće svećenike, koji su im – obučeni u bijelo – bili kao anđeli. “Kada sam krenuo ministrirati, imao sam osjećaj da sam i ja isto na nebu!”, govori dodajući da je jednako važno bilo i to što je vidio kako misionari dolaze u njihove kuće pomoći im, vidjeti što im nedostaje, darovati im ponešto. “Dobiti bombon, to je za nas bio Božić! Jer bomboni se dobivaju za Božić, ako roditelji imaju… Ili, jesti meso, i to je bilo samo za Božić!” Zato su dječaku Odilonu i misionari bili kao dolazak Božića, ozračja nade. Privuklo ga je to da postane ministrant i crkveni pjevač. “Bio sam čak i kateheta, premda sam tada bio prvi razred srednje. Znao sam čitati i mogao sam katekizam objasniti vršnjacima i odraslima. I puno sam čitao Sveto pismo, pogotovo evanđelje. Sjećam se da mi je sestra donijela iz grada novi prijevod dijelova Biblije na naš jezik. Ja sam to gutao, na primjer priča o Josipu i njegovoj braći, o Samarijanki…”
Neki su ga sadržaji toliko dirnuli da je sam poželio susresti Isusa. Kroz molitvu, razgovore sa svećenicima i razne znakove koje nam Bog šalje, on ga je i susreo, otkrio da je to “Bog koji nam daje kruh”, koji se brine za naš tjelesni i duhovni život, “samo moramo otvoriti oči i prepoznati to”. Tako je i on osjetio da ga Bog poziva da naviješta radosnu vijest.
Danas je Odilon Singbo svećenik na službi u Hrvatskoj, o čemu ushićeno govori: “Biti misionar u Hrvatskoj, to je za mene divota, a s druge strane je izazov jer si drukčiji, drukčije te ljudi gledaju i slušaju. Kada kažem drukčije, ne mislim ništa negativno, nego baš potpuno pozitivno! Trenutačno sam sveučilišni kapelan. To znači da sam duhovnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.”
Za pouku svima, posebice djeci, svjedoči da smo zapravo “svi mi misionari, gdje god bili, jer Isus je poslao sve nas”. Pa i unutar jedne obitelji, roditelji i djeca “poslani” su biti misionari jedni drugima, ali i šire: “Mogu li ja kao dijete odvojiti kunu na dan za neko dijete, prijatelja u Africi, kojega vjerojatno nikada ne ću vidjeti, ali znam da mu moja kuna može spasiti život? Postoje misijske kasice koje djeca imaju i to je dobar način. Postoje u školama vjeroučitelji koji animiraju djecu kroz razne igrokaze i radionice. To su male geste koje djeci i odraslima tamo u Africi život znače! Mislim da svako dijete u Hrvatskoj nije tako siromašno da ne može nešto učiniti za svojega siromašnoga prijatelja u Africi. To su mali koraci, ali za veliko dobro. U našoj smo biskupiji, u mojem selu, zahvaljujući mnogim ljudima iz Hrvatske sagradili dom u koji primamo djevojčice bez jednoga ili obaju roditelja. I ljudi iz Hrvatske brinu o toj djeci kroz razne akcije, Misijski ured nam puno pomaže. Kad god vidim djecu u tom domu koliko su sretna, vesela, dirnut sam i oduševljen jer da nismo to napravili oni ne bi imali nikakve budućnosti.”
A ako osjetite da vas Bog zove i za nešto više, poručuje vam o. Odilon, “samo recite – ‘Evo me, Gospodine! Ti me pošalji. Idi ispred mene, ne bojim se!’ To je i naše poslanje, naš poziv jer naš život je obogaćen ukoliko ga darujemo drugima.”
(Priređeno prema razgovoru emitiranom u emisiji HKR-a Školski sandučić.)
