Shamim je bila u sedmom razredu osnovne škole kad ju je jedan mladić silovao. U najviše slučajeva – kad se takvo što dogodi – silovatelj se “ne zna”. Zapravo se zna, ali silovatelji zaprijete da ih se ne smije izdati pa se “ne zna”…
U njezinu se slučaju saznalo tko je to. Štoviše, njezin brat je prisilio mladića silovatelja da ju oženi. Shamim je morala poći k mladiću kojega nije voljela. Jasno, brak nije funkcionirao, bilo je nezadovoljstva, svađe…
Kada je Shamim trebala roditi, a bilo joj je tek malo više od 14 godina, bojala se kako će to biti. Bila je u bolnici, rečeno joj je da dijete nije u pravom položaju. U bolnici su tada bili i propovjednici protestantske sekte “Born Again” (Ponovno rođeni), a nakon molitve nad njom, ohrabrili su Shamim da će sve biti u redu. I bilo je. Shamim, osjetivši zahvalnost Isusu, postala je “Born Again” – kršćanka (prije je bila muslimanka).
Shamim objašnjava da joj je u tim teškim danima pomogla “Madam Kesija”, gospođa iz Švicarske. Kako je ona do te gospođe došla – ne znam, ali znam da ju je gospođa, i to skupa s djetetom i mužem, uzela k sebi u Kasese, gdje je vodila projekt za pomoć potrebitima. Tu je Shamim bila kućna pomoćnica i mnogo je naučila od gospođe Kesije o poslovima u kući.
Jednoga dana k Shamim je došao njezin muž govoreći da “ima svoje ljude” koji namjeravaju pokrasti gospođu Kesiju, a onda će svi skupa pobjeći. Mislio je da će Shamim biti u istoj “igri”. Naprotiv, Shamim je prenijela gospođi Kesiji njihov plan. Sve je te sumnjivce ona potom izbacila iz svojega projekta, obećavši Shamim da će njoj pomoći.
Tada me nazvao i gospodin Pascal, suradnik gospođe Kesije, s molbom da primim Shamim te da ju u našoj misiji osposobimo za obavljanje kućanskih poslova kroz naš redoviti tečaj za obuku kućnih pomoćnica.
Shamim je došla bez djeteta. Malenu je ostavila kod svekrve, a ona je trebala biti u Kampali. Čim je došla k nama, pokazala se odgovornom, vrijednom i sposobnom.
Nakon samo mjesec dana boravka čuli smo ju kako iza naše kuće s nekim razgovara telefonski, vrlo oštro, uznemireno. Rekla nam je da ju je nazvala prijateljica i savjetovala joj da odmah dođe i uzme dijete od svekrve, jer se ona baš nimalo ne brine za malu Shree. “Dijete će umrijeti!” govorila joj je prijateljica. Odmah sam poslala Shamim da donese dijete k nama. Malena je uistinu bila anemična, neishranjena, bolesna… jadna.
Vrlo se brzo priučila na nas i mi na nju. Uvijek kad bih samo otključala auto s namjerom da krenem, Shree bi doletjela s napomenom da “ne zaboravim jogurt”. Uz sladoled, to joj je bilo najdraže jelo, a kad smo jednoga dana napravili ručak sa svinjskim mesom, malena je, kad je kušala, uzviknula: “Kawoma!”, što bi se dalo prevesti otprilike kao: “Uh, kako je dobro!” Kad sam joj pak rekla da će ići s mamom u školu, bila je silno sretna, a svima u kući govorila je da će joj sestra Vedrana kupiti cipele jer će biti đak!
Kako je došlo do tog školovanja za nju i mamu?… Četiri mjeseca brzo su prošla i Shamim je završila tečaj. Valjalo je tražiti posao za nju, ali nitko nije želio kućnu pomoćnicu s djetetom. Konačno, ipak se javila jedna gospođa, Alice. Trebala ju je uzeti k sebi početkom prosinca, no iskrsnuli su opravdani razlozi da to nije mogla pa je naša Shamim strpljivo čekala do početka veljače. Tada je kod nas početak školske godine i jednoga jutra Shamim mi je rekla: “Kad bih znala engleski kako treba, ne bih se ja bojala za posao!” Na moje pitanje bi li ona išla u školu, poskočila je s odgovorom: “Yeeees!”
No kako ju staviti u školu uz malu Shree kojoj su tek četiri godine? Razmišljala sam pa pronašla školu koja ima predškolske razrede, i to čak na tri razine, počevši od one zvane “baby class”… Na pitanje ima li što protiv da bude u istoj školi sa Shree, Shamim je odgovorila: “Oh, ni slučajno! Pa bila bih sa svojim djetetom.”
I tako, sada je Shamim u sedmom razredu osnovne škole, a Shree je u “baby” razredu. Kad sam ih posljednji put posjetila, učitelji su mi rekli da je Shamim odlična. Očekuju od nje da na kraju bude među najboljima. A to je začas jer u Ugandi osnovna završava sa sedmim razredom.
Zamolila sam našu s. Helu, katehisticu u Zaprešiću, da mi pronađe “kumove” za moje dvije učenice. Nadam se da će Bog providjeti i da ćemo uspjeti omogućiti Shamim da postane medicinska sestra jer to je njezina najveća želja.
S. Vedrana Ljubić
