Sestre milosrdnice na dalekim Salomonskim Otocima provode projekt školovanja najsiromašnije djece, a zahvaljujući dobročiniteljima u posljednje četiri godine obuhvatili su tim projektom već 1000 djece!
“Školska godina na Salomonskim Otocima počinje u veljači”, ispričala nam je s. Marta, “Prvi su praznici za Uskrs, pa tri-četiri slobodna dana imaju za Duhove. Školska godina završava pred Božić i onda imaju velike ‘zimske’ praznike (A kod njih nema zime!) do veljače, kad počinje školska godina.”
Stoga je u siječnju napeto “oko upisa” i puno je djece koja dolaze s molbom da im se pomogne. I nisu to samo djeca 6 – 7 godina, s koliko se kreće u osnovnu ili 12 – 13, s koliko se ide u srednju školu. Znaju ondje i stariji upisivati završne razrede osnovne škole, ako su ju prekidali zbog smrti roditelja, pomoći u kući i slično… Upravo dvije takve, dirljive priče o “starijim osnovcima” prenijela nam je s. Marta.
“Djevojka Heda imala je crnu mrenu, zaslijepila joj je oko, a nije imala novca da ide u drugi grad. Došla je k nama na tečaj šivanja, ali nije mogla raditi jer… slabo je vidjela” – pripovijeda s. Marta. – “Nismo ni znali da ima tolike probleme jer ona je vidjela sjene i dobro se orijentirala, prelijepo je pjevala… Pomogli smo joj i omogućili da dođe do grada Honiare, gdje su ju operirali i Heda danas dobro vidi.
Upitala sam ju tada bi li nastavila školu, koju je prekinula prije više godina. Rekla mi je da ju je sram, ali sam ju uvjerila da ima još takvih djevojaka i pristala je. Zamolila sam ravnateljicu Margaret da ju primi i Heda se sa 19 godina vratila u 4. razred. Sada je u razredu svi najviše vole, svima pomogne. I njoj je baš drago, a upoznala je i druge starije osnovnoškolke.”
Drugu je životnu priču ispripovjedila s. Marta o mladiću kojega od milja zove “naš Job” (“job” [džob], kako se na engleskom kaže “posao”): “Ja sam mu bila uplatila školu, dobivši novac od jednoga darovatelja iz Kanade. Taj čovjek, čuvši da u Jobovoj obitelji ima 10-ero djece, poslao je još novca za nj. I onda sretnem ja jednoga dana Joba vani, na putu, i pitam ga zašto nije u školi. A on mi kaže: ‘Ove godine ide malo brat u školu, a ja radim!’ Zaposlio se on, radio u centru kod katoličkoga svećenika pa usput, nakon što se krstio, išao na tečaj za katehista i položio ga! I onda mi još kaže neka te novce ostavim za njegov 6. razred i da će se dogodine vratiti završiti školu i nakon toga ići za svećenika… I još, najavi mi kako će se doći krstiti i cijela njegova obitelj!”
I onda, slušajući s. Martu, ne možemo se ne zapitati kako je ona Jobovu sliku poslala baš tom dobrom čovjeku iz Kanade, koji ga ustrajno i izdašno već tri godine prati u školovanju… (cv)
