Naša zajednica redovito organizira odlazak do onih mjesta u misijama do kojih svećenik ne može ili ne stigne doći dovoljno često. Tako je i za Veliki tjedan jedanaestero mladih iz naše škole, uz četiri sestre, krenulo u misije.
Sve je počelo misom poslanja u subotu prije Cvjetnice, a nakon toga smo se podijelili u 6 skupina, od kojih je svaka išla na drugo odredište.
Doveli su nas do naših odredišta, predstavili obiteljima koje će nas prihvatiti u svoje domove i potom otišli. Za one kojima nije prvi put da su u misijama, to je bilo sasvim normalno, ali za naše mlade bilo je malo zbunjujuće i nisu znali što mogu očekivati. Ljudi su drukčijih navika, dolaze iz »drukčije« sredine, sve je nekako novo…
No već od prvoga dana vidjela se otvorenost domaćina. Prihvatili su nas u svoje skromne domove, dodijelili nam najbolje sobe koje imaju, tako što su sami izišli iz njih da bi nama prepustili »komfor«, dok su oni spavali svi skupa. Trudili su se pripremati najbolju hranu, dati dojam baš kao da smo sada dio njihove obitelji. I uistinu, nakon tjedan dana života s tim ljudima, mogu priznati da smo se osjećali kao dio njihove obitelji!
Većina tih mjesta nema mnogo stanovnika, a obitelji su jako udaljene jedne od drugih. Od prve obitelji na početku sela do posljednje obitelji treba više od 7 sati brzoga hoda! Možda bi sve bilo mnogo lakše da se do nekih kuća ne treba prolaziti kroz blato, koje je do koljena, i svakim novim korakom vaša čizma sve više zapinje u blatu. Ali, da se ne bismo zadržali samo na tim stvarima, želim podijeli uistinu onu radost koju je misija donijela nama.
Svaka nas je obitelj dočekala radosna, željna čuti Božju riječ i podijeliti vrijeme s nama, podijeliti ono što imaju u srcu, a malo s kim imaju prilike razgovarati. Naposljetku, podijeliti i objed pripremljen s ljubavlju, jer su znali da dolazimo.
Susreli smo se s teškim situacijama, bolnim stvarnostima koje žive neke od tih obitelji, ali uvijek s povjerenjem u Boga i u plan koji On ima za njih. Možda sam na početku mislila da mi njima idemo svjedočiti živoga Boga, ali vjerujem da smo mi od njih također mnogo naučili. Bilo je dana kada smo jedva čekali vratiti se kući i presvući, jer smo bili na kiši po više od 8 sati. Popili bismo na brzinu toplu vodu i žurno išli u crkvu gdje smo se svi skupa opet okupljali. Svaki dan smo imali Službu riječi u 17 sati u crkvi, koju je bilo lijepo vidjeti svakodnevno gotovo punu, znajući da mještani do nje trebaju dugo pješačiti i da većina njih pokisne samo da bi došli.
Radost mladih i njihov entuzijazam također je ono što nas je pokretalo kada smo bivali već umorni. Na Veliki četvrtak pronašli smo vremena za one mlađe; okupili smo se s djecom i mladima, njih 50-ak, kako bismo zajednički kroz igru i druženje slavili Boga. Naposljetku smo napravili naš kruh koji smo ponijeli u crkvu da ga podijelimo s »apostolima« na obredu posljednje večere.
Moja skupina na početku se sastojala od četiri članice: dviju djevojaka iz naše škole, s. Patty i mene. No već idućega dan grupa se počela povećavati jer su mladi željeli ići s nama. Kako se skupina povećavala iz dana u dan, svi smo se zajedno susretali u crkvi prije nego što bismo krenuli u posjet obiteljima i zajedno se pomolili. Gospodin bi nam tako dao snage da idemo, i Duh Sveti nam je uvijek bio kao nadahnuće. Posljednji dan bilo nas je 15-ak veselih misionara.
Bilo je teško rastati se od svih tih divnih ljudi, ali otišli smo bogatiji, s mnogo sreće, mira i blagoslova, a vjerujem da su i oni ostali zahvalni za sve. Naša djeca iz škole jako su radosna zbog novoga iskustva koje su mogla živjeti, a mi želimo da i dalje žive s tim žarom i ljubavlju za naviještanjem živoga Boga.
Magdalena Juretić
