Sigurno vam je poznato da u Africi mnoga djeca nemaju blizu školu; druga imaju, ali ne mogu ići u školu jer nemaju novca za školarinu – ni potrebne odjeće, obuće, bilježnica i pisala. To je strašno za djecu jer bez škole ne mogu ništa znati o ovom svijetu, ni Onom svijetu. Ne mogu znati odakle smo i zašto smo na ovom svijetu. Sve ovo što vide na zemlji i oko nje, ne znaju tko je to stvorio i za koga.
U našoj župi Rango, gdje sam od prošle godine, imamo posvuda osnovne škole, i srednje, pa i jednu zanatsku. Kad sam prije više od dvadeset godina bio tu, uspjeli smo sagraditi tri osnovne škole i jednu zanatsku. Uz pomoć dobrih ljudi – među njima ste sigurno i vi – sva naša djeca, pa i najsiromašnija, mogu ići u školu. Onima koji ništa nemaju – mi za njih nađemo školu, platimo školarinu i dademo im potrebno. Čak i za djecu s ulice – bilo ih je nedavno pred Božić prošle godine 110 – našli smo mjesto i sve nužno da mogu ići u školu. Baš o njima vam želim govoriti. Čujte, odnosno čitajte, što se i kako se dogodilo ovo što vam sada pišem!
Dogodilo se to uz muslimanski blagdan, 13. svibnja ove godine. Toga je dana u Ruandi praznik – radnici ne moraju na posao, a djeca ne idu u školu. Dan prije praznika posjetio sam te naše bivše uličare – većinom su dječaci, ali nažalost ima i djevojčica. Nije njihova krivnja – ta tko bi htio biti na ulici i ondje spavati u jarku, po kiši i zimi?! Oni jadni nemaju ni roditelja, ni ognjišta…
Nakon završene nastave našao sam ih, kao obično, u podrumu naše crkve. Tu se za njih kuha i sprema grah i riža, ili pura. Dolaze u dvije skupine, jer nema mjesta za sve odjednom.
Uživao sam ih gledati kako slatko prazne svoje porcije. Dok su još jeli, govorio sam im da moraju zahvaliti Bogu za to jelo i moliti za dobrotvore koji nam pomažu da možemo kupiti hrane. Kad su završili, prije kratke zahvalne molitve, pitao sam ih vesele li se što je sutra praznik i ne moraju ići u školu. Svi su mi jednoglasno rekli »Oya!« što znači »ne«. Taj odgovor bio mi je čudan – djeca se ne vesele prazniku!
Kad su otišli, pitao sam časnu sestru koja se za njih brine zašto se ne raduju prazniku. Rekla mi je da je to zato što kad ne idu u školu, ne dobiju jelo kod nas. Razumio sam, a nadam se da i vi razumijete. Jedan dan praznika, oni praznih trbuha čekaju idući dan nastave.
Još ću vam nešto reći uz ovo: mnoga druga djeca, koja nisu bili uličari, zavidna su toj djeci! Ta i oni bi rado u našem podrumu pojeli jedan tanjur hrane u podne. Teško mi je kad ih susrećem i kad me mole bi li i oni mogli doći u podne k nama, zajedno s tom djecom ulice. Ne mogu im reći ne, jer znam kako je vratiti se iz škole i ne naći ništa kod kuće za jelo! Uvijek im kažem: »Idite k sestri, sigurno će nešto ostati…«
To je nešto, dragi moji, što je teško razumjeti i živjeti. Zašto djeca Afrike ne mogu živjeti kao druga djeca svijeta – ako je istina da smo svi braća, što nam i papa Franjo govori!? Što možemo i što moramo učiniti? Prije svega, mislim, moramo razumjeti i htjeti da budemo svi braća! Oni koji imaju previše, moraju podijeliti s onima koji nemaju ništa, da i oni mogu živjeti – siti i sretni biti. Kako to ostvariti? – postavljam pitanje vama, makovci. Vi pokušajte odgovoriti u svojim obiteljima, u školama, u svojim vjeronaučnim grupama – pa makar i uz pomoć starijih… Budimo jedna obitelj – bijeli i crni, bogati i siromašni – svi braća i sestre!
U očekivanju vaših pametnih odgovora, sve vas pozdravlja vaš stariji brat
don Danko
