Voda je dragocjenost u našoj misiji Tatale. Još nigdje u misiji nisam vidio prirodni izvor vode koji ne presušuje. Izvora nema, a zemlja je pjeskovita i »guta« vodu. Čak i mnogi bunari i bušotine u sušnoj sezoni, koja traje više mjeseci (počinje u prosincu, a ovih dana završava), nemaju vodu. Zato je svaka pomoć uvijek dobrodošla…
Papinska misijska djela iz Zagreba darovala su nam novac za bunare, a u posljednje dvije i pol godine izgradili smo bunare za još 11 sela, ponajviše zahvaljujući salezijanskoj obitelji širom svijeta. U selima u kojim imaju bušotine čeka se u redu po nekoliko sati za kantu ili lavor pitke vode, a u vrijeme kišne sezone piju zagađenu vodu kao i sav životinjski svijet. U takvoj oskudici lako dolaze bolesti, a nije rijetkost da dođe i do smrti.
Ljudi ovdje ne žive u kućama, nego ispred kuća ili u kolibama pod stablima. U ovo doba godine – između veljače i svibnja – spavaju vani, osim kada pada kiša, jer je u kućicama neizdrživo. Osobito zato što su pokrivene limom, koji se užari, pa zraka unutra uopće nema. Iako su velike vrućine, svejedno se radi i ide normalno u školu, a u većini sela škole su napravljene od blata, ponegdje od trave. Od nje ispletu i zidove, i krov.
U Gani i u našoj misiji Uskrs se slavi mnogo svečanije nego Božić. Na Veliki petak, dan Isusove smrti i sprovoda, najveće je slavlje i okupi se velik broj ljudi – vjernika i nevjernika, jer su u ovdašnjoj kulturi sprovodi glavna slavlja. Svi dođu slaviti, od ranoga jutra do kasne večeri. U 6 sati ujutro počinje prikaz Isusove muke u središtu mjesta te se ide do obližnje planine – Golgote Tatale. Nemoguće je izbrojiti koliko ljudi, osobito djece, sudjeluje u tom uistinu vjernom i slikovitom uprizorenju muke Isusove.
Kada se vratimo, oko 13 sati, treba nam sat-dva dok se napijemo vode. Onda počinju obredi i traju sve do mraka. Svi su umorni, ali zadovoljni. Slavimo i Isusovu posljednju večeru, a uskrsno bdjenje osobito je svečano zbog novokrštenika. Prošle smo ih godine krstili petstotinjak, ove godine mnogo ih je manje.
Teško mi je napisati, ali većina ovdje živi siromašno, a kod mnogih siromaštvo prelazi u bijedu. Ljudi preživljavaju, ali teško. Kada je riječ o materijalnim potrebama, treba nam svega: od vode do kapelice ili škole, pomoći djeci da nabave knjige, kute za školu, obuću… Ima mnogo starijih i bolesnih koji si ne mogu kupiti ni lijek, a mnogo ih umre od ujeda zmija. Tako je, uz naše glavno poslanje – evangelizaciju, zadaća misionara i briga za osnovne životne uvjete i potrebe ljudi te pomoć djeci da se mogu školovati. Svakako, trebalo bi nam još i misionara, i vjeroučitelja.
