»Crkva će i dalje čuvati osobu u njezinu totalitetu. Ona svjedoči nadu, poziva na pouzdanje u Boga, podsjeća da je zemaljski život važan, ali je puno važniji život vječni: dijeljenje života sa samim Bogom za svu vječnost, to je naš cilj, naš poziv. To je vjera Crkve koju diljem stoljeća svjedoče mnoštva mučenika i svetih, to je onaj pozitivni navještaj koji oslobađa od jednodimenzionalnih redukcionizama, od ideologija: dužnoj brizi za javno zdravlje Crkva pridružuje naviještanje vječnoga spasenja duša i praćenje na tom putu. S pouzdanjem se dakle i dalje povjeravajmo Božjemu milosrđu; zazivajmo zagovor Blažene Djevice Marije, koja je ‘salus infirmorum et auxilium christianorum'(zdravlje bolesnih i pomoćnica kršćana), za sve koji su teško kušani pandemijom i bilo kojom drugom nevoljom; ustrajmo u molitvi za one koji su napustili ovaj svijet, a istodobno obnovimo nakanu da budemo svjedoci Uskrsnuloga i navjestitelji pouzdane nade koja nadilazi granice ovoga svijeta.«
Navedenim riječima završava pismo koje je Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata uputila predsjednicima biskupskih konferencija, koje je objavljeno u subotu 12. rujna na stranicama vatikanskoga dnevnika »L’Osservatore Romano«. Temeljna je poruka pisma da se, nakon oštrih mjera protiv širenja zaraze koronavirusa koje su diljem svijeta uključivale i privremenu obustavu javnih misnih slavlja, u crkve što prije i čim bude moguće vrati redoviti sakramentalni, poglavito euharistijski život. Pismo je potpisao pročelnik spomenute kongregacije kardinal Robert Sarah.
»Pandemija prouzročena koronavirusom«, započinje tekst, »dovela je do preokreta« na mnogim poljima osobnoga i društvenoga života. Vrijedi to i za »život kršćanske zajednice, uključujući i liturgijsku dimenziju«. Tekst odmah prelazi na jednu od ključnih stvari, na gotovo nespojivost »socijalne distance« i Crkve koja je po sebi »sabrana«. »Da bi se uskratio prostor za replikaciju virusa, bila je nužna stroga socijalna distanca, koja se odrazila na temeljnu crtu kršćanskoga života«, stoji u pismu Kongregacije za bogoštovlje.
Tekst niže temeljna biblijska i teološka načela kako bi pokazao da »zajedničarska dimenzija ima teološko značenje«, tj. da je zajednica koju je Bog sabrao njegovo »mjesto« u svijetu: Bog je u sebi Trojstvo, »odnos među osobama«; kao takav »stvara čovjeka u odnosnoj komplementarnosti između muškarca i žene, jer ‘nije dobro da čovjek bude sam’«; Bog s čovjekom stupa u odnos te poziva muškarca i ženu da zajedno stupe u odnos s njim. Tu se citira poznata uzrečica sv. Augustina prema kojoj je ljudsko srce nemirno sve dok se ne smiri u Bogu. I Isus je oko sebe okupio zajednicu učenika, jezgru buduće Crkve. Osim toga, da bi opisalo život vječni, Pismo se koristi slikom grada, nebeskoga Jeruzalema. A »grad je zajednica osoba koje dijele vrjednote, temeljne ljudske i duhovne stvarnosti, mjesta, vremena i organizirane aktivnosti koje zajedno pridonose izgradnji općega dobra«. Nadalje, čim su kršćani u Rimskom Carstvu stekli slobodu, odmah su počeli graditi crkve, od kojih je svaka »kuća Božja i kuća Crkve«, po uzoru na Izraela koji je kao takav bio »’obitavalište Božje’, sveto mjesto njegove prisutnosti u svijetu«.
Da bi se dodatno pojasnilo što crkveno zdanje jest i treba biti, pismo citira posljednji dio molitve koju biskup moli na posveti crkve. Citirani dio molitve glasi: »Neka uvijek bude sveto ovo mjesto… (…) Ovdje neka val tvoje milosti potopi grijehe ljudi, da tvoji sinovi, Otče, umru grijehu, a na život se odozgor nanovo rode. Ovdje nek’ tvoji vjernici oko žrtvenoga stola slave vazmeni spomen Kristov i hrane se na gozbi njegove riječi i tijela. Ovdje nek’ odzvanja radosni prinos hvale, s anđeoskim pjevom nek’ ljudski glas se stopi i trajno se k tebi uzdiže molitva za spasenje svijeta. Ovdje nek’ siromasi milosrđe nađu, potlačeni pravu slobodu, a svi ljudi nek’ obuku dostojanstvo tvojih sinova, dok s radosnim klicanjem ne prispiju u nebeski Jeruzalem.«
»Kršćanska zajednica«, nastavlja pismo Kongregacije za bogoštovlje, »nikada nije promicala izolaciju i nikada nije Crkvu pretvarala u grad sa zatvorenim vratima. Odgajani za vrjednotu zajedničkoga života i za traženje općega dobra, kršćani su uvijek tražili uključivanje u društvo, makar svjesni svoje posebnosti: da jesu u svijetu, a ne pripadaju mu niti se na nj svode. I u pandemijskom izvanrednom stanju pojavio se velik osjećaj za odgovornost: slušajući i surađujući s građanskim vlastima i stručnjacima, biskupi i njihove krajevne konferencije bili su spremni donijeti teške i bolne odluke, sve do dulje obustave sudjelovanja vjernika u euharistijskom slavlju. Ova je Kongregacija duboko zahvalna biskupima za trud i nastojanje u pokušaju davanja odgovora, na najbolji mogući način, na nepredviđeno i složeno stanje.«
»No čim to okolnosti dopuste«, kaže se međutim u pismu, »prijeko je potrebno hitno se vratiti normalnosti kršćanskoga života, kojemu je crkveno zdanje dom, a slavljenje liturgije, posebno euharistije, ‘vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’.«
Iznosi se i vrjednovanje crkvenoga i liturgijskoga »zatvaranja«: »Svjesni činjenice da Bog nikada ne napušta čovječanstvo koje je stvorio te da i najteže kušnje mogu donijeti plodove milosti, prihvatili smo udaljenost od oltara Gospodnjega kao vrijeme euharistijskoga posta, koji je koristan kao pomoć da bismo ponovno otkrili njezinu životnu važnost, ljepotu i neizmjernu vrijednost. No čim je moguće valja se vratiti euharistiji pročišćena srca, obnovljena divljenja i s većom željom da se susretne Gospodina, da se s njime prebiva, da ga se primi i ponese braći, sa svjedočanstvom života ispunjena vjerom, nadom i ljubavlju«, kaže se u pismu.
»Vrijeme lišenosti« euharistijskoga slavlja »može nam dati milost kako bismo razumjeli srce naše braće«. Ta su braća mučenici iz Abitene koji su, »suočeni sa sigurnom osudom na smrt«, naraštajima kršćana ostavili u baštinu svoj odgovor sudcima: »Sine Dominico non possumus.« Pismo s jedne strane govori o »apsolutnosti onog ‘non possumus’« (ne možemo) i o njihovoj »radosnoj odlučnosti« da radije prihvate smrt nego da prestanu slaviti euharistiju, a s druge o neprevodivosti jednom riječju pridjevskoga objekta »Dominico«, »ono što je Gospodnje«. Prijevod bi dakle glasio: Bez Gospodnjega / onoga što je Gospodnje / ne možemo.
Ono »Gospodnje« bez čega ni danas kao kršćani »non possumus«, ne možemo, pismo Kongregacije prevodi i objašnjava sa šest elemenata. »Ne možemo živjeti, biti kršćani, u potpunosti ostvariti svoje čovještvo i želje za dobrim i za srećom koje nastavaju srce bez riječi Gospodnje, koja u slavlju postaje tijelom te postaje živa riječ, koju Bog izgovara svakomu tko danas u poslušnosti otvara srce. – Ne možemo živjeti kao kršćani bez sudjelovanja u žrtvi Križa u kojoj se Gospodin Isus dariva bez rezervi da bi, svojom smrću, spasio čovjeka koji bijaše mrtav poradi grijeha. Otkupitelj sebi pridružuje čovječanstvo i privodi ga k Otcu. U zagrljaju Raspetoga svaka ljudska patnja pronalazi svjetlo i utjehu. – Ne možemo bez euharistijske gozbe, stola Gospodnjega za koji smo pozvani kao djeca i kao braća kako bismo primili samoga uskrsnuloga Isusa, prisutnoga u tijelu, krvi, duši i božanstvu u onom kruhu nebeskom koji nas hrani u radostima i mukama zemaljskoga hodočašća. – Ne možemo bez kršćanske zajednice, Gospodnje obitelji: potrebno nam je susretati braću koja dijele Božje sinovstvo, Kristovo bratstvo, poziv na svetost i njezino traženje te spasenje svojih duša u bogatoj raznolikosti s obzirom na dob, osobne povijesti, karizme i pozive. – Ne možemo bez doma Gospodnjega, koji je i naš dom, bez svetih mjesta gdje smo rođeni za vjeru, gdje smo otkrili providonosnu Gospodnju prisutnost i njegovu milosrdnu ruku koja pridiže posrnule, gdje smo posvetili svoj poziv na redovničko nasljedovanje ili na brak, gdje smo vapili i zahvaljivali, radovali se i plakali, gdje smo povjeravali Otcu svoje mile što su završili zemaljsko hodočašće. – Ne možemo bez dana Gospodnjega, bez nedjelje koja obasjava i daje smisao protjecanju radnih dana i izvršavanju obiteljskih i društvenih odgovornosti.«
U pismu se nadalje, s jedne strane, izražava zahvalnost sredstvima društvene komunikacije što i inače prenose misu za one koji u njoj ne mogu sudjelovati u zajednici vjernika, a posebno što su za vrijeme oštrih mjera tu mogućnost nudila svima. S druge strane, »nikakav se prijenos ne može izjednačiti s osobnim sudjelovanjem niti ga može zamijeniti«. »Štoviše, ti su prijenosi po sebi u opasnosti da nas udalje od osobnoga i prisnoga susreta s utjelovljenim Bogom koji nam se predao ne virtualno, nego stvarno«, kaže se u pismu. Zaputivši se prema zaključku, pismo kaže: »Taj je fizički doticaj s Gospodinom životan, prijeko potreban, nezamjenjiv. Jednom kad se odrede i primijene konkretno izvedive mjere kako bi se na minimum svela zaraza virusom, nužno je da svi ponovno zauzmu svoje mjesto u zboru braće, da ponovno otkriju nezamjenjivu dragocjenost i ljepotu slavlja, da zaraznošću oduševljenja pozovu i ponovno privuku obeshrabrenu i prestrašenu braću i sestre, koji su odveć dugo odsutni ili rastreseni.«
