Župa Morulem, smještena u središtu ravnice koja je okružena visokim stjenovitim planinama, broji otprilike 40 tisuća ljudi, a u samom središtu Aremo živi desetak tisuća vjernika. Na te prostore prije otprilike stotinu godina došli su misionari, »bijeli oci«.
Uz dolazak misionara počeo je i razvitak župe i kraja. Za početak, izgradili su velike spremnike za vodu koja izvire podno stjenovitih planina, ali je brzo ponirala i nestajala u pjeskovitu i kamenitu tlu. Gradić Aremo tako sada ima pitku vodu. Na nekoliko mjesta napravljeni su javni zdenci, slavine na kojima ljudi mogu doći i natočiti vodu, a na mnogim mjestima napravljene su i bušotine iz kojih se crpi voda.
Pored samoga crpilišta misionari su napravili ciglanu, koja se danas znatno proširila i zapošljava velik broj radnika. Kako je potreba za građevinskim materijalom sve veća, tako i ciglana sve više vrijedi stanovništvu.
Na području župe Morulem mnoštvo je osnovnih škola, ali samo jedna srednja, u središtu Aremo. Riječ je o srednjoj školi s internatom (smještajem) za djevojčice, ali nema srednje škole s internatom za dječake. Tu je i osnovna škola – internat za djevojčice, te mješovita osnovna škola. Vrtići za djecu predškolskoga uzrasta tek su u razvitku, nedostaje im i školskoga osoblja i materijala. Velik teret nose časne sestre koje vode cijelu školu te predaju engleski i vjeronauk.
U svakoj od škola radi dvadesetak učitelja ili profesora. Budući da se plaća i školarina i boravak u internatu, roditeljima je školovanje njihove djece otežano. Često se čuje da su rasprodali svoju imovinu samo da školuju djecu.
Trenutačno je veoma teško i zbog toga što kišna sezona opet kasni, a mnogo ljudi živi od poljoprivrede i stočarstva.
Donedavno su ljudi tu živjeli samo od stočarstva i poljoprivrede. Neki od njih, vrlo malobrojni, uspjeli su razviti velike farme i poljoprivredna polja. Drugi jednostavno ne mogu jer je teško početi ni iz čega te se mnogi često bore za jedan obrok dnevno.
Stoga je itekako dobro došla i akcija »Zrnca ljubavi« župe Žepče u kojoj se skuplja za kupnju koza. Program se odvija polagano jer svakoj obitelji kojoj se daju koze prvo se moraju predstaviti uvjeti, koje moraju ispuniti da bi dobili koze. Najteže im je objasniti da koza nije »ručak« koji će pojesti za tri dana.
Ipak, počinje se pokretati i mali obrt pa se pojavljuju privatni frizerski saloni, trgovine, pokoja krojačka i drvodjeljska radnja…
Postojeća bolnica tu je nužna i slobodno se može reći da bi Aremo bio tek veće selo da nema bolnice. Razne organizacije iz cijeloga svijeta pomogle su kod izgradnje baraka za bolnicu i školovanja ljudi, tako da u njoj većinom (kao i u školama) rade ljudi koji su rođeni na tom području.
Od bolesti, najveći je problem malarija. To je bolest koja je prisutna tijekom cijele godine, od nje umiru stariji i ljudi slabijega imuniteta, a njezina bi se zla snaga mogla znatno smanjiti samom boljom prehranom ljudi. Prisutni su i bruceloza, tifus, dizenterija, HIV…, no tu još uvijek nema koronavirusa.
Katolička Crkva jedina je organizacija koja živi i djeluje na tim prostorima, s tim ljudima. Svi drugi koji dođu, vrlo brzo odu zbog gladi i bolesti. Svećenici rade i pomažu u svemu, a ipak ponajviše djeluju izvan samoga središta, na vanjskim postajama, gdje je najteže. Dolaskom automobila (od akcija MIVA), rad nam je znatno olakšan. Radnika je zaista malo, a žetva je golema. U nadi smo da će se javiti još koji misionar, kako bismo bar mogli svake godine svima podijeliti svete sakramente.
Don Gabrijel Jukić
