»Razmatranje čitanja vazmenoga vremena iz Djela apostolskih potaknulo me je napisati vam pismo. U tim čitanjima susrećemo upravo prvu apostolsku zajednicu, koju je posve prožeo novi život, dar Duha Svetoga, koji je istodobno tako poredao sve okolnosti da su postale dobre prigode za naviještanje. Činilo se da su učenici tada sve izgubili, a prvoga dana u tjednu, između gorčine i žalosti, čuli su iz usta žene da je Gospodin živ. Ništa i nitko nije mogao zaustaviti prodor vazmenoga otajstva u njihov život, a istodobno ni sami učenici nisu mogli razumjeti što su njihove oči vidjele i njihove ruke dodirnule.«
Tako započinje pismo pape Franje, objavljeno na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja, koje je naslovljeno riječima »Hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj«. Izvorno je pismo napisano na španjolskom jeziku, što će reći da ga je vjerojatno u cijelosti napisao sam Sveti Otac na svojem materinskom jeziku. Povod je pisanju pisma takozvani »sinodski put« za koji su se, ne posve jednoglasno i ne bez ozbiljnih ograda nekih biskupa, odlučili njemački biskupi.
Riječ je o velikom procesu dijaloga i rasprava koji bi trebao uroditi nekim jasnijim – tako se barem želi i očekuje – odgovorima. Za opis »sinodskoga puta« neka posluže protagonisti posljednje konferencije za novinare, koja je održana početkom srpnja, o tom putu (koji postupno poprima sve konkretnije obrise): predsjednik Njemačke biskupske konferencije (DBK) kardinal Reinhard Marx te predsjednik Središnjega odbora njemačkih katolika (ZdK) dr. Thomas Sternberg. Usput, mnogo govori već sama činjenica da o tako važnoj stvari, koja bi se u konačnici trebala odraziti na konkretni unutarcrkveni život, uz predsjednika biskupske konferencije govori i predsjednik krovnoga laičkoga udruženja.
Kako je došlo do zamisli o »sinodskom putu« i do koraka koji vode k njegovu ostvarenju svjedoči sljedeća rečenica sa spomenute zajedničke konferencije za novinare, koja je održana nakon zasjedanja zajedničkoga odbora za pripravu »puta«. »Relevantnost vjere i Crkve zbog mnoštva se razloga dovodi u pitanje kao nikada prije. S time se, kao Crkva u Njemačkoj, želimo suočiti uz pomoć sinodskoga puta te dati odgovore na pitanja vremena«, kaže se o temeljnim razlozima pokretanja puta, koji bi službeno trebao započeti na Prvu nedjelju došašća ove godine, a sredinom rujna trebao bi se još jednom sastati prošireni odbor DBK-a i ZdK-a kako bi se dodatno utvrdio okvir za rasprave. Kardinal Marx dodatno je pojasnio da je »kriza sa slučajevima spolne zloporabe potresla Crkvu« te da se, osim daljnjega bavljenja tom temom, Crkva sada želi posvetiti širim temama koje su izišle na vidjelo u krizi.
Dr. Sternberg je razloge sinodskoga puta opisao riječima: »Imajući u vidu epohalne promjene i duboke krize, Crkva je kao nositeljica smisla i autoriteta dovedena u pitanje. Jer u vremenima u kojima su ljudi vrlo različitih načina razmišljanja u potrazi za smislom i usmjerenjem, baš u toj krizi u našu se Crkvu ima sve manje povjerenja i sve se manje od nje očekuje. O tome moramo razgovarati te pronaći odgovore na izazove. I moramo djelovati.«
Čime bi se »sinodski put« trebao konkretno baviti? Trima temama koje su bile utvrđene već prije posljednjega sastanka početkom srpnja sada je dodana i četvrta. Velike su tematske cjeline sada ophođenje s moću u Crkvi, budućnost svećeničkoga načina života, razvoj crkvenoga spolnoga morala te žene u služenjima i službama u Crkvi. Navedene teme moguće je shvatiti više ili manje dobroćudno. No treba reći i to da, više ili manje, svaka od njih ima u sebi dovoljno potencijala za razaranje jedinstva Crkve. Ne čudi stoga da se kardinal Marx, također početkom srpnja, imao potrebu javno braniti od prigovora da se sljedeće godine želi osnovati njemačka nacionalna Crkva.
Naime, malo tko dvoji da je potrebno baviti se pitanjem na koji se način u Crkvi izvršava moć, no to bi se pitanje moglo shvatiti i kao dovođenje u pitanje hijerarhijskoga ustroja Crkve, koja je od početka sazdana na apostolima. Nadalje, u pitanju bi mogla biti sadržana i sinodalnost mjesne Crkve, koja je pak povezana s novim pitanjem: Do koje mjere određena mjesna Crkva može ići svojim putom, donositi odluke o svojim posebnostima, a da još uvijek bude katolička? Druga navedena tema dovodi u pitanje svećenički celibat i ona, koliko god se radilo o tisućljetnoj instituciji, najmanje zadire u samu bit i poslanje Crkve.
I tema razvoja spolnoga nauka može se shvatiti kao nastojanje da se taj nauk iznosi i tumači tako da bi bio shvatljiviji suvremenicima, od kojih ga mnogi doživljavaju kao skup zabrana. No mnogi su glasovi u posljednje vrijeme dovodili u pitanje neke od njegovih stožernih točaka, poput nauka o načelnoj otvorenosti bračnoga čina rađanju, ili pak nauka o moralnom statusu istospolnih čina. Četvrta tema, koja govori o mjestu žene u Crkvi, i službeno je formulirana tako da za »službe« rabi dvije riječi: »Dienste«, što označava bilo koju službu ili djelatnost usmjerenu na crkveno služenje, i »Ämter«, što u crkvenom govoru podrazumijeva službe koje osoba prima po svetom redu. Posljednja riječ, dakle, sugerira da će se tijekom »sinodskoga puta« raspravljati o pitanju pripuštanja žena u svećeničku službu, koje je još papa Ivan Pavao II. definirao kao riješeno.
Sva navedena pitanja javljaju se i u drugim mjesnim Crkvama na Zapadu, ali ni izdaleka u istoj mjeri kao u Njemačkoj (i općenito na njemačkom govornom području). Razloge za to valja tražiti u povijesnom razvoju (suživot s protestantizmom), a još više u društvenom kontekstu. Crkve u Njemačkoj, naime, gaje izrazito suradnički odnos s državom. Zahvaljujući među ostalim i obveznom crkvenom porezu, ustanove Katoličke Crkve u Njemačkoj (biskupije, redovničke zajednice) vlasnici su i voditelji stotina bolnica, domova za starije, domova za osobe sa svim vrstama poteškoća, škola… sa stotinama tisuća zaposlenih. Sve to omogućuje Crkvi velik utjecaj na društvo, pa i na politiku. Ali i obrnuto, unutarcrkveni je život nužno pod društvenim povećalom i utjecajem. Primjerice, dok će u nekoj drugoj sredini netko izvan Crkve, ili pak distancirani katolik, biti više-manje ravnodušan prema tomu što se u Crkvi žene ne rede za svećenike, prosječnoga će Nijemca to živcirati. Pa i tipična politička agenda lakše ulazi u unutarnji život Crkve.
Crkvi se, nadalje, zbog silno razvijenih različitih djelatnosti, nužno nametnula potreba za velikom organizacijom s obiljem vijeća, odbora, komisija, sastanaka. U svemu tome – da se spomene tek jedan segment – lako dođe u krizu identitet svećenika, koji se bavi svim i svačim, a možda najmanje ljudima kojima je po naravi svoje službe poslan. Osim toga, gotovo ga u svemu, osim u slavljenju mise, mogu zamijeniti laici, bilo da su stalno zaposleni, bilo da rade dragovoljno. Takvo je opće stanje svojedobno, u intervjuu za Glas Koncila, pokojni kölnski nadbiskup kardinal Joachim Meisner opisao pomoću slike automobila koji ima razmjerno slab motor (unutarnje duhovne snage) i razmjerno veliku karoseriju te je potrebno ili jačati motor ili smanjivati karoseriju, tj. baviti se onim što je za Crkvu bitno.
Koliko im god govor bio različit, već uvodne riječi Papina pisma upućuju zapravo na isto ono što je rekao nekoć jedan od najprofiliranijih ljudi Crkve u Njemačkoj. Papa Franjo u svom pismu ne će zanijekati potrebu da se Crkva dijaloški suoči s izazovima suvremenoga postmodernoga njemačkoga društva te će podržati »sinodski put«. No već u uvodu Sveti Otac na neki način sažima svoje pismo sugerirajući u nekoliko redaka barem dvije stvari. Prvo, Crkva je djelo Božje, plod Kristova uskrsnuća i djelo Duha Svetoga, što opravdava hrabrost i nadu, jer ni danas, usprkos svoj krizi, Božja moć nije manja nego u vrijeme prve apostolske Crkve. To znači, reći će kasnije, da je sinodski hod traženje volje Božje, nadahnuća Duha Svetoga. Drugo, prvotna je zadaća Crkve naviještanje evanđelja. K traženju »prigoda za naviještanje« mora biti usmjeren sinodski put, a ne k površnomu prilagođavanju duhu vremena i trendovima suvremenoga društva.
U tom duhu Sveti Otac u uvodu nastavlja: »Imajući to u vidu te u uvjerenju da Gospodin ‘svojom novinom uvijek može obnoviti naš život i naše zajedništvo’ (citat iz ‘Evangelii gaudium’, 11), želio bih vam biti blizu i podijeliti s vama brigu za budućnost Crkve u Njemačkoj. Svi smo svjesni da živimo ne samo u vremenu promjena, nego štoviše u promjeni epohe koja nameće nova i stara pitanja, za koja je sučeljavanje opravdano i nužno«, poručio je Papa, podsjetivši da je o »stanju stvari i pitanjima« razgovarao s njemačkim biskupima za vrijeme njihova pohoda »ad limina«.
Prvu je točku svojega pisma papa Franjo posvetio priznanju i pohvali ne samo prošlosti, nego, u mnogočemu, i sadašnjosti Crkve u Njemačkoj. »Sa zahvalnošću promatram finu mrežu zajednica i društava, župnih i filijalnih zajednica, škola i visokoškolskih učilišta, bolnica i drugih socijalnih ustanova koje su nastale tijekom povijesti te daju svjedočanstvo o živoj vjeri koja ih je održavala, njegovala i oživljavala kroz naraštaje. Ta je vjera prolazila kroz vremena koja su bila prožeta patnjom, sučeljavanjima i nevoljom, a istodobno se odlikuje postojanošću i životnošću; i danas se još pokazuje bogatom plodovima, po mnogim životnim svjedočanstvima te po djelima ljubavi prema bližnjemu. Katoličke zajednice u Njemačkoj u svojoj su raznolikosti i pluralnosti diljem svijeta prepoznate po svijesti o odgovornosti i po velikodušnosti koja umije pružiti ruku te dosegnuti i pratiti provođenje evangelizatorskih procesa u zapostavljenim područjima s nedostatkom prigoda. Ta se velikodušnost u novijoj povijesti iskazivala ne samo u obliku gospodarske i materijalne pomoći, nego i u tome što je ona godinama s njima dijelila brojne karizme i slala osoblje: svećenike, redovnice i redovnike, kao i laike koji su neumorno ispunjavali svoju službu i svoje poslanje u često teškim uvjetima. Vi ste sveopćoj Crkvi podarili velike svete muževe i žene, velike teologe i teologinje, kao i duhovne pastire i laike koji su dali svoj obol kako bi uspio plodni susret između evanđelja i kultura, susret koji je rađao novim sintezama te bio sposoban, gorljivošću početaka, probuditi ono najbolje od dvojega (evanđelja i kultura) za buduće naraštaje. To je omogućavalo vrijedna nastojanja da se pronađu odgovori na izazove s kojima ste se suočavali«, poručio je u pismu papa Franjo.
Jedan je doseg iz novijega doba posebno istaknuo: »Valja podsjetiti i na ekumenski hod kojim ste krenuli, čiji su se plodovi očitovali u povodu ‘500 godina reformacije’. Taj put ohrabruje na daljnje molitvene inicijative, kao i na kulturnu razmjenu te djela ljubavi prema bližnjemu koja omogućuju da se prevladaju predrasude i rane iz prošlosti, kako bismo bolje mogli slaviti i svjedočiti radost evanđelja.«
NASTAVLJA SE
