»Čudesni znak – Admirabile signum« – tim riječima koje se odnose na jasle – one stvarne betlehemske, a potom i na prikaz božićnih jaslica – započinje apostolsko pismo pape Franje, koji već u svojem naslovu kaže da je želio istaknuti upravo »značenje i vrijednost jaslica«. Taj je prikaz, naime, »jednostavan i radostan navještaj otajstva utjelovljenja Božjega Sina«, iznio je Papa odmah sukus jaslica kao fenomena. One su »poput živoga evanđelja«, tako da, »dok promatramo prizor Isusova rođenja, pozvani smo poduzeti hod u duhu privučeni poniznošću Boga koji je postao čovjekom kako bi se susreo sa svakim muškarcem i ženom«, te »otkrivamo da nas on toliko ljubi da je postao jedno s nama kako bismo i mi mogli postati jedno s njim«. »Ovim pismom«, istaknuo je Papa, »želim podržati lijepu obiteljsku tradiciju pripremanja jaslica u danima prije Božića, ali i običaj njihova postavljanja na radnom mjestu, u školama, bolnicama, zatvorima, na gradskim trgovima. (…) Nadam se da taj običaj ne će nikada nestati i da će se, tamo gdje je napušten, ponovno otkriti i oživjeti.«
Apostolsko pismo može se shvatiti i kao svojevrsni priručnik za molitvu i razmatranje božićnoga otajstva. Izvor jaslica je u Lukinu evanđelju: Marija ‘porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu’«. Evanđeoski redak Sveti je Otac komentirao riječima: »Došavši na ovaj svijet, Božji Sin pronalazi mjesto gdje se hrane životinje. Slama postaje prvom posteljom Onomu koji će se objaviti kao ‘kruh koji je sišao s neba’ (Iv 6, 41). Tu je simboliku dokučio već sveti Augustin, zajedno s ostalim crkvenim otcima, kad je napisao: ‘Ležeći u jaslama, postao je našom hranom.’«
A prve jaslice, i to žive (uključujući i djetešce), »organizirao« je sv. Franjo 1223. godine u Grecciu, gradiću u kojem je Sveti Otac na početku došašća, u nedjelju 1. prosinca, potpisao apostolsko pismo »Admirabile signum«. »Jednostavnošću toga znaka sv. Franjo je ostvario veliko djelo evangelizacije. Njegovo je učenje duboko prodrlo u srce kršćanâ i ostaje sve do naših dana istinski način prikazivanja ljepote naše vjere u jednostavnosti znakova«, ocijenio je Sveti Otac trajnu vrijednost inicijative asiškoga siromaška.
Potom je papa Franjo postavio pitanje koje pogađa srž prikaza jaslica: »Zašto jaslice pobuđuju takvo čuđenje i izazivaju takvo ganuće u srcu?« Papin odgovor glasi: »Ponajprije zato što očituju Božju nježnu ljubav. On, Stvoritelj univerzuma, spušta se na našu malenost. (…) U Isusu nam je Otac dao brata koji dolazi tražiti nas kad god smo zbunjeni ili odlutamo s pravoga puta, vjerni prijatelj koji je uvijek uz nas. Dao nam je svoga Sina koji nam oprašta i oslobađa nas grijeha. Postavljanje jaslica u našim domovima pomaže nam ponovno oživjeti povijest onoga što se zbilo u Betlehemu.«
»Naravno«, nastavio je Papa, »evanđeljâ ostaju trajni izvor koji omogućuje razumjeti i meditirati o tom događaju. Ipak, njegovo prikazivanje u jaslicama pomaže nam dočarati prizore, dotiče naša osjetila i poziva nas da se osjetimo dijelom povijesti spasenja kao suvremenici događaja koji je živ i stvaran u najrazličitijim povijesnim i kulturnim okruženjima. Na poseban način… jaslice su poziv da ‘doživimo’ i ‘opipamo’ siromaštvo koje je Božji Sin izabrao za sebe… (…) To je poziv da ga upoznamo i milosrdno mu služimo u braći i sestrama kojima je pomoć najpotrebnija.«
Ostatak apostolskoga pisma Papa je posvetio snažnoj rječitosti i simbolici znakova i likova koji se pojavljuju u jaslicama. Počeo je od »pozadine«, od »zvjezdanoga neba obavijenoga tamom i tišinom noći«. »Sjetimo se samo koliko smo puta u svojem životu iskusili tamu noći. Ipak, Bog nas ni u tim trenutcima ne ostavlja same, nego ostaje s nama da odgovori na naša presudna pitanja o smislu života: Tko sam? Odakle dolazim? Zašto sam rođen u ovom povijesnom trenutku? Zašto ljubim? Zašto patim? Zašto ću umrijeti? Da bi dao odgovor na ta pitanja, Bog je postao čovjekom. Njegova blizina donosi svjetlo tamo gdje je tama i obasjava one što obitavaju u tami patnje«, poručio je Papa.
Osvrnuo se i na činjenicu da pozadina jaslica, osim špilje, često uključuje i ruševine kuća ili građevina. Čini se da se njihovo nadahnuće nalazi u djelu »Legenda aurea«, »Zlatna legenda«, Jakova Varaginskoga iz 13. stoljeća, prema kojoj se, u trenutku kad je Djevica rodila, u Rimu srušio Hram mira. »Te su ruševine prije svega vidljivi znak paloga čovječanstva, svega onoga što propada, što je raspadljivo i rastužuje. (…) Kazuje nam da je Isus novost usred ostarjela svijeta, da je došao iscijeliti i ponovno izgraditi, vratiti svijetu i našemu životu izvorni sjaj«, napisao je Papa.
»Kakvi nas tek osjećaji trebaju obuzeti dok u jaslice postavljamo planine, potoke, ovce i pastire! Na taj se način spominjemo… kako se sav stvoreni svijet raduje Mesijinu dolasku. Anđeli i zvijezda repatica znak su da smo i mi pozvani zaputiti se prema špilji i pokloniti se Gospodinu«, nastavio je Sveti Otac.
Radost pastira navela je Svetoga Otca na sljedeće promišljanje: »Za razliku od mnogih drugih ljudi koji su zaokupljeni nebrojenim drugim stvarima, pastiri postaju prvi svjedoci onoga bitnoga, to jest dara spasenja… Najponizniji i najsiromašniji… znaju prihvatiti događaj utjelovljenja. Bogu koji nam dolazi ususret u Djetešcu Isusu pastiri odgovaraju tako da kreću na put prema njemu kako bi doživjeli susret ispunjen ljubavlju i zahvalnim divljenjem. Upravo je taj susret između Boga i njegove djece, zahvaljujući Isusu, kolijevka naše vjere i predstavlja njezinu jedinstvenu ljepotu, koja se zrcali na osobit način u jaslicama.«
U svojevrsnom krešendu Sveti je Otac stigao do središnjih likova u jaslicama. Marijin »nas lik potiče da razmišljamo o velikom otajstvu kojim je zahvaćena ta djevojka kad je Bog pokucao na vrata njezina bezgrješnoga srca«. »Tim svojim ‘da’ Marija je postala majka Sina Božjega ne izgubivši, nego, zahvaljujući njemu, posvetivši svoje djevičanstvo. U njoj vidimo Majku Božju koja svog Sina ne drži samo za sebe, nego poziva sve da poslušaju njegovu riječ i provode je u djelo.« Sveti je Josip pak »čuvar koji neumorno štiti svoju obitelj« (bijeg u Egipat), a kasnije je »prvi odgojitelj Isusov«. »Josip je u svojem srcu nosio veliko otajstvo kojim je bio obavijen Isus i njegova zaručnica Marija, i kao pravednik uvijek se pouzdavao u Božju volju i vršio je«, poručio je papa Franjo u svojem kratkom zadržavanju na otajstvu svete Obitelji.
No u jaslicama »zaiskri život« tek kad se u njima nađe kip Djetešca Isusa. »Bog se predstavlja tako, u djetetu, da bismo ga primili u naručje. U slabosti i krhkosti skriva svoju moć koja sve stvara i preobražava. Čini se nemogućim, ali je tako: u Isusu je Bog bio dijete i kao takav je želio otkriti veličinu svoje ljubavi koja se očituje u osmijehu i rukama koje se pružaju prema svima. Rođenje djeteta budi radost i čuđenje jer nam pred oči stavlja veliki misterij života. Promatrajući mlade bračne parove kako im u očima blista sjaj dok gledaju svoje novorođeno dijete, možemo shvatiti Marijine i Josipove osjećaje koji su, gledajući dijete Isusa, osjetili Božju prisutnost u svom životu. ‘Život se očitova’ (1 Iv 1, 2). (…) Jaslice nam omogućuju vidjeti i dotaći taj jedinstveni i izvanredni događaj koji je promijenio tijek povijesti i prema kojem se određuje računanje godina prije i nakon Kristova rođenja. Način na koji Bog djeluje ostavlja nas malene bez daha jer se čini nemogućim da će se on lišiti svoje slave da postane čovjekom poput nas. Kakva li iznenađenja vidjeti Boga koji radi sve isto što i mi: spava, hrani se majčinim mlijekom, plače i igra se kao i sva druga djeca! Bog nas, kao i uvijek, zbunjuje. On je nepredvidiv, neprestano je izvan naših shema. Dakle jaslice, dok nam prikazuju Boga onakvim kakav je ušao u naš svijet, potiču nas da razmišljamo o tome da je naš život dio Božjega života; pozivaju nas da postanemo njegovi učenici ako želimo postići konačni smisao života.«
Apostolsko pismo »Čudesni znak« Sveti je Otac zaključio sjećanjem koje mnoge vraća nazad u djetinjstvo. »Ta nas sjećanja vode do toga da uvijek ponovno postajemo svjesni velikoga dara koji smo primili od onih koji su nam prenijeli vjeru i ujedno nam daju osjetiti dužnost i radost da se i djeci i unucima omogući da dožive isto iskustvo. (…) Jaslice su dio lijepoga i zahtjevnoga procesa prenošenja vjere. Počevši od djetinjstva, a zatim u svakoj životnoj dobi, one nas uče promatrati (‘contemplare’) Isusa, oćutjeti Božju ljubav prema nama, osjetiti i vjerovati da je Bog s nama, a mi s njim, svi kao djeca i braća zahvaljujući tomu Djetetu Sinu Božjemu i Djevici Mariji. I osjetiti da se u tome krije sreća«, zaključio je papa Franjo.
