U izdavačkom smislu još je posve svježa u svibnju izišla knjiga, u izdanju glasovite njemačke nakladničke kuće »Herder«, sabranih djela pape u miru Benedikta XVI., pod naslovom: »Osloboditi slobodu. Vjera i politika u trećem tisućljeću« (»Die Freiheit befreien. Glaube und Politik im dritten Jahrtausend«). Jedan od 12 tekstova pape u miru, koliko ih se u knjizi nalazi, privukao je posebnu pozornost, već iz razloga što do sada, za razliku od ostalih, nikada nije bio objavljen. Riječ je o promišljanju ili, kako sam Ratzinger kaže, o elementima za raspravu o knjizi glasovitoga talijanskoga filozofa liberalnoga usmjerenja Marcella Pere. Kraći tekst (nešto više od šest stranica) nosi nadnevak 29. rujna 2014. U tekstu se kao naslov Perine knjige navodi: »Crkva, ljudska prava i odvajanje od Boga«. Papa u miru očito je pisao na temelju još uvijek neobjavljena rukopisa. Perina je knjiga izišla 2015. godine pod nešto drukčijim naslovom: »Ljudska prava i kršćanstvo. Crkva na kušnji moderniteta«. Naslov pak Benediktova priloga glasi: »Umnažanje prava i razaranje pojma prava«.
Knjiga talijanskoga filozofa i nekadašnjega političara nameće vrlo ozbiljna pitanja. U krajnjoj bi analizi teze koje Pera promiče mogle dovesti u pitanje kompletno usmjerenje Crkve u posljednjim desetljećima. Perina teza glasi otprilike ovako: Koncept ljudskih prava proizišao je iz sekularne misli i nastavlja se razvijati logikom te misli. To što ga je Crkva prigrlila kao dio svojega naviještanja ne će ga skrenuti s njegova puta, nego on nužno vodi do odbacivanja kršćanstva. S druge strane, Crkva, tražeći putove pomirenja s tim konceptom, na neki način riskira odustati od svojega pravoga poslanja – smatra Pera.
Dakako, razmišljanja pape u miru nisu tako dramatična, štoviše može se reći da iznosi razloge zašto je crkveno prihvaćanje ljudskih prava ipak bilo prikladno i logično. No već prva rečenica pisma daje do znanja da Ratzinger ozbiljno uzima Perinu argumentaciju. »Bez sumnje je Vaša knjiga velik izazov suvremenoj misli, posebno Crkvi i teologiji. Jaz između izričaja papa 19. stoljeća i novoga pogleda koji je započeo s ‘Pacem in terris’ očit je i znakovit. On je štoviše sastavni dio ključnoga merituma protivljenja Lefebvrea i njegovih pristalica Koncilu. Ne osjećam se kadrim dati jasan odgovor na problematiku Vaše knjige, nego mogu tek istaknuti neke točke koje bi prema mojem mišljenju mogle biti važne za daljnju raspravu«, prve su rečenice spisa.
Ratzinger priznaje da mu je tek spomenuto djelo pomoglo otkriti do koje je mjere enciklika »Pacem in terris« pape Ivana XXIII. iz 1963. godine predstavljala prekretnicu kad je riječ o prihvaćanju govora o ljudskim pravima u Crkvi. »Bio sam svjestan koliko je snažno bilo djelovanje na politiku, u kojoj je ta enciklika dala presudni poticaj otvaranju Kršćanske demokracije (Democrazia cristiana, stranka u kojoj se pronašla glavna struja talijanskih katolika nakon rata, nap. Da. G.) prema ljevici. No nisam bio svjestan koliko ona predstavlja novi pristup u temeljima svojega mišljenja«, napisao je papa u miru.
Ipak, »prema njegovu sjećanju« ljudska su prava dobila »visoko mjesto u učiteljstvu i u pokoncilskoj teologiji« tek za pape Ivana Pavla II. »Moj je dojam da to kod svetoga pape nije toliko bio rezultat promišljanja (kojega kod njega dakako nije nedostajalo), koliko posljedica praktičnoga iskustva. Protiv totalitarnoga zahtjeva marksističke države i ideologije koja je u njezinim temeljima, on je konkretno oružje vidio u misli o ljudskim pravima koja ograničava totalitarnost države te time nudi nužni slobodni prostor ne samo za osobno razmišljanje, nego nadasve i za vjeru kršćana i prava Crkve. Sekularna figura ljudskih prava, kako su formulirana 1948. godine (UN-ova Opća deklaracija o ljudskim pravima, nap. Da. G.), očito su mu se činila kao racionalna protuteža sveobuhvatnomu ideološkomu i praktičnomu zahtjevu marksistički utemeljene države. (…) Takav pristup k tomu nije više vrijedio samo za ateističke diktature, nego i za religijski utemeljene države, kakve nadasve susrećemo u islamskom svijetu«, napisao je Benedikt XVI.
Još je u jednom dao za pravo Ivanu Pavlu II. i njegovoj prosudbi ljudskih prava. Riječ je, naime, o drevnom kršćanskom načelu relativiziranja svake ljudske vlasti. Premda se izvorno radi o davanju prednosti poslušnosti Bogu u odnosu na poslušnost državi, »bilo je posve logično« to što je u relativizaciji države sv. Ivan Pavao II. pronašao »ljudsko pravo«. »U tom je smislu papa, prema mojem mišljenju, mogao ustanoviti unutarnji kontinuitet temeljne misli o ljudskim pravima s kršćanskom predajom, makar njihovi jezični i misaoni instrumenti bili daleko jedni od drugih«, piše papa u miru.
Preuzimanje ljudskih prava u govor Crkve papa u miru brani još dvama argumentima. U prvom slučaju, pozivajući se na Sveto pismo, ozbiljno uzima čovjeka kao »Božju sliku«, kao i katoličku istinu da istočni grijeh nije posve onesposobio ljudsku narav i ljudske moći, uključujući i umno rasuđivanje. Te dvije istine daju za pravo Kantu kad »naziva čovjeka svrhom, a ne sredstvom«. »Čovjekova bogosličnost uključuje to da je njegov život pod posebnom Božjom zaštitom – da je pred ljudskim pravnim uredbama nositelj prava koje je sam Bog postavio«, piše Ratzinger.
Zanimljiva je povijesna digresija koja ilustrira o čemu papa u miru govori. Kontekst joj je otkriće Amerike i pitanje urođeničkih naroda. »Postavljalo se pitanje imaju li uopće ikakva prava«, budući da su ona, prema dotada prevladavajućem mišljenju, bivala uvjetovana krštenjem. »Spoznaja da su po stvaranju bili Božja slika te su to i ostali nakon istočnoga grijeha značila je ujedno i uvid da su oni i prije krštenja pravni subjekti te smiju postavljati zahtjev za poštivanjem svoje ljudskosti. Čini mi se da su ovdje bila prisutna ‘ljudska prava’ koja prethode prihvaćanju kršćanske vjere i moći države, kakve god ona vrste bila«, piše papa u miru.
Drugi je argument univerzalnost kršćanske vjere, Isusov poziv učenicima da »sve narode« učine njegovim učenicima. To donosi »novo stanje u odnosu između religije i države«. Do tada je, naime, religija bila bitni, presudni jamac identiteta i jedinstva pojedinoga naroda i države. Sada više nije tako, nego tu ulogu preuzima »spoznaja (vjera), i to spoznaja istine«. Ljudski je duh usmjeren k istini. Istina obvezuje, »ali ne u smislu pozitivističke etike dužnosti, nego po svojoj biti«, te kao takva »oslobađa čovjeka«. »Ta veza između religije i istine uključuje pravo na slobodu, na koje se smije gledati kao na ono s kojim je u unutarnjem kontinuitetu suštinska jezgra nauka o ljudskim pravima, kao što je očito gledao Ivan Pavao II.«, piše papa u miru.
Tek je u 19. stoljeću, prema mišljenju pape emeritusa, dana puna važnost srednjovjekovnomu poimanju koje razlikuje naravni red (»ordo naturalis«) i red milosti, nadnaravni red (»ordo supernaturalis«). Pri tome je nadnaravni red »slobodno nadodan (Božjom slobodom, nap. Da. G.) i označava čistu milost, koju se sa stajališta naravnoga reda ne može zahtijevati«. To, međutim, znači da se i »naravni red promatra kao onaj koji je u sebi cjelovit«. »Konstrukcijom naravnoga reda, koji se zahvaća posve racionalno, pokušalo se dobiti temelj za raspravu na kojem je Crkva posve racionalno (dakle služeći se razumskim, a ne vjerskim/teološkim argumentima, nap. Da. G.) mogla unositi svoja etička stajališta u političku raspravu«, tumači Ratzinger. Ni takvo poimanje on ne ocjenjuje po sebi negativnim. »Emancipirati istinsko ljudsko ondje gdje se ne može i ne mora postaviti zahtjev vjere, po sebi je primjereno stajalište«, kaže papa u miru.
Ipak u svojevrsnom krešendu navodi opasnosti takvoga stava. Ponajprije upozorava da se »vrlo lako« ode korak dalje, tj. da se vrlo lako »zaboravlja na stvarnost istočnoga grijeha i upada u naivne optimizme koji ne odgovaraju stvarnosti«. Druga je opasnost ta što »izgleda kao da je ono tipično kršćansko u konačnici suvišna nadogradnja na naravni ljudski bitak«, što baš i nije promicao sv. Toma Akvinski, na kojega se spomenuto poimanje rado poziva.
Posljedicu neozbiljnoga shvaćanja istočnoga grijeha i naivnoga povjerenja u razum papa u miru vidi i u tome što ono »ne prozrijeva stvarnu složenost racionalne spoznaje na etičkom polju«. Drugim riječima, nije samo po sebi razumljivo da će razum iz bitka, iz »biti« doći do etičkoga zahtjeva, do »trebati«, do moralne obveze. Papa u miru daje za pravo kasnom Kelsenu (Hansu, austrijsko-njemačkomu sociologu, filozofu, teoretičaru prava, nap. Da. G.) da je »izvođenje ‘moranja’ iz bitka razumsko samo ako je Netko u bitak postavio ‘moranje’«. Tu papa u miru dolazi do svojih stožernih tvrdnja. »Utoliko mi se čini da se u konačnici sve zasniva na poimanju Boga. Ako jest Bog, ako jest Stvoritelj, tada i bitak može o njemu govoriti i čovjeku pokazivati na ‘moranje’. Ako li ne, tada se etos u konačnici svodi na pragmatično. Stoga sam u svojem naviještanju i u svojim spisima uvijek ustrajao na središnjosti pitanja o Bogu. Čini mi se da je to točka u kojoj se viđenje Vaše knjige i moja misao načelno podudaraju. Misao o ljudskim pravima u konačnici drži vodu samo ako je uglavljena u vjeru u Boga Stvoritelja. Odatle dobiva svoje granice te istovremeno svoje utemeljenje«, napisao je papa u miru Peri.
Nakratko se Benedikt XVI. osvrnuo na Perinu knjigu »Zašto se moramo zvati kršćanima?« (»Perche dobbiamo dirci cristiani?«, 2008.), u kojoj je autor zastupao tezu da istinski liberalizam (a Pera se smatra liberalom) ne može opstati bez Boga, tj. ne može zajamčiti jednakost svih ljudi, a onda ni slobodu. Dok se papi u miru čini da nova knjiga predstavlja »u bitnom korak prema gubitku vjere u Boga«, viđenje one prve je za nj »neophodno«; viđenje »da liberalizam gubi svoj temelj ako ispusti Boga«.
Pismo završava riječima koje je i medijski svijet prepoznao kao vrhunac poruke. »Pojam Boga«, zaključio je papa u miru, »uključuje temeljni pojam čovjeka kao subjekta prava, čime utemeljuje te ujedno ograničava ideju o ljudskim pravima. Što se događa kad se pojam ljudskih prava odijeli od pojma Boga, Vi ste potresno i uvjerljivo prikazali u svojoj knjizi. Umnažanje prava u konačnici vodi do razaranja pojma prava te završava u nihilističkom ‘pravu’ čovjeka da zaniječe samoga sebe – pobačaj, samoubojstvo, proizvodnja čovjeka kao stvari postaju čovjekovim pravima koja ga ujedno niječu. Tako u Vašoj knjizi postaje uvjerljivo jasnim da pojam ljudskih prava odijeljen od pojma Boga u konačnici ne vodi samo do marginalizacije kršćanstva, nego i do njegova nijekanja. Ta po mojemu mišljenju stvarna nakana Vaše knjige stoga je, s obzirom na sadašnji duhovni razvoj Zapada koji sve više niječe svoj kršćanski temelj i okreće se protiv njega, od velike vrijednosti.«
ZAVRŠETAK
