Sadržajno i teološki gledano, središte pisma »Placuit Dei – Bogu se svidjelo« Kongregacije za nauk vjere »o nekim aspektima kršćanskoga spasenja« jest njegovo četvrto poglavlje, u kojem se iscrpnije tumači u kojem je smislu Krist Spasitelj i, u skladu s tim, u čemu jest kršćansko spasenje. »Ni u jednom času čovjekova puta Bog nije prestajao nuditi svoj savez ljudima«, od djece Adamove preko Noina saveza sa svim ljudima te Abrahama i njegova potomstva do izabranja jednoga naroda »kojemu je dao sredstva da bi se borili protiv grijeha i približili se njemu«, kaže se u dokumentu. U tom je narodu Bog pripravio dolazak Spasitelja.
»U punini vremena Otac je poslao u svijet svojega Sina, koji je naviještao Božje kraljevstvo, liječeći od svakovrsnih bolesti. Ozdravljenja koja je Isus činio, u kojima se očitovala prisutnost Božje providnosti, bila su znak koji je upućivao na njegovu osobu, na onoga koji se u svojem vazmenom događaju u potpunosti objavio kao Gospodin nad životom i smrću«, tumači pismo »Placuit Dei«. Drugim riječima, »radosna vijest o spasenju ima ime i lice: Isus Krist Sin Božji Spasitelj«. Tu dokument donosi glasovitu rečenicu koju je u enciklici »Deus caritas est – Bog je ljubav« sročio papa Benedikt XVI.: »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nego je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.«
Potom pismo Kongregacije iznosi temeljne obrise (u br. 9) »mnogih figura« (teološki razrađenih modela) koje je kršćanska vjera u svojoj tisućljetnoj tradiciji iznjedrila kako bi pojasnila Kristovo spasenjsko djelo. Ponajprije se kaže da ta tradicija »nikada nije odvajala iscjeliteljski vid spasenja, po kojem nas Krist otkupljuje od grijeha, od uzvisujućega vida, po kojem nas on čini Božjom djecom, dionicima njegove božanske naravi« (»uzvisuje« nas, nap. Da. G.). Dokument također govori o »silaznom« (od Boga prema dolje, prema čovjeku) i »uzlaznom« vidu spasenja (polazeći od čovjeka kao bića koje stremi i traži putove kako se vinuti k Bogu).
»Uzimajući u obzir spasenjsku perspektivu u silaznom smislu… Isus je prosvjetitelj i objavitelj, otkupitelj i osloboditelj, onaj koji čovjeka pobožanstvenjuje i opravdava. Uzimajući uzlaznu perspektivu, on kao Veliki Svećenik Novoga saveza daje Otcu, u ime ljudi, savršeno štovanje: žrtvuje se, iskupljuje od grijeha i ostaje trajno živ kako bi nas zagovarao. Na taj se način u Isusovu životu očituje čudesna sinergija božanskoga i ljudskoga djelovanja, koja prokazuje neutemeljenost individualističke perspektive. S jedne strane, uistinu, silazni vid govori o apsolutnom prvenstvu Božjega djelovanja: poniznost u primanju Božjih darova od sržne je važnosti, prije bilo kakvoga našega djelovanja, da bismo mogli odgovoriti na njegovu spasenjsku ljubav. S druge nas strane silazni smisao podsjeća da je, po potpuno ljudskom djelovanju njegova Sina, Otac želio preporoditi naše djelovanje, kako bismo, slični Kristu, mogli činiti ‘dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo’ (Ef 10, 2).«
Jednako kao što pokazuje neutemeljenost individualističke perspektive (neopelagijanstvo o kojem se opširnije govorilo u prvome dijelu), dokument i ovdje ističe da se Isusovo spasenje »ne događa samo iznutra« (neognosticizam). Sin, druga božanska Osoba, primila je, rođenjem od žene, ljudsko tijelo »da bi svakoj osobi mogao posredovati spasenjsko zajedništvo s Bogom«. Tim je činom »Sin Božji postao sinom čovječjim« (sv. Irenej) i »našim bratom«, ušavši »u ljudsku obitelj«, sjedinivši se »na neki način… sa svakim čovjekom« (Gaudium et spes 22). »Po tijelu je uspostavio novi poredak odnosa s Bogom, svojim Otcem, i sa svim ljudima, u koji možemo biti uvršteni kako bismo bili dionici samoga njegova života. Uzimanje tijela, nipošto ne ograničavajući Kristovo spasenjsko djelovanje, omogućuje mu da na konkretan način posreduje Božje spasenje za svu Adamovu djecu«, kaže se u dokumentu.
U br. 11, zaključujući kristološko četvrto poglavlje, »Placuit Dei« još jednom ističe neutemeljenost dviju spomenutih suvremenih tendencija. »On (Isus) ne ograničava se na to da nam pokaže put da bi se susrelo Boga, put kojim bismo potom mogli zasebno ići slušajući njegove riječi i nasljedujući njegov primjer. Krist je, naprotiv, da bi nam otvorio vrata oslobođenja, sam postao put: ‘Ja sam put’ (Iv 14, 6). Osim toga, taj put nije samo unutarnji, ruban u odnosu na naše odnose s drugima i sa stvorenim svijetom. Naprotiv, Isus nam je darovao ‘put nov i živ što nam ga On otvori… to jest svoje tijelo’ (Heb 10, 20). Ukratko, Krist je Spasitelj zato što je na sebe primio naše cjelovito čovještvo te je živio potpuni ljudski život, u zajedništvu s Otcem i s braćom. Spasenje je u pritjelovljenju u taj njegov život, po primanju njegova Duha. Tako je on postao ‘na neki način počelo svake milosti po čovještvu’ (sv. Toma Akvinski). On je, u isto vrijeme, i Spasitelj i Spasenje«, kaže se u dokumentu.
Peto poglavlje dokumenta govori o Crkvi kao mjestu spasenja, pokazujući da to njezino svojstvo proizlazi iz same naravi spasenja po Kristu jer je ona »zajednica onih koji, budući da su ucijepljeni u novi poredak odnosa koji je Krist uspostavio, mogu primiti puninu Kristova Duha«. Razumjeti spasenjsko posredovanje Crkve »presudna je pomoć da bi se prevladalo svako redukcionističko nagnuće«: niti se spasenje postiže vlastitim snagama, nego »po odnosima koje donosi utjelovljeni Sin Božji i koji oblikuju zajedništvo Crkve«, niti je ono samo unutarnje naravi, nego nas »uvodi u konkretne odnose koje je On sam živio«. »Crkva je vidljiva zajednica: u njoj dotičemo Isusovo tijelo, na jedinstven način u braći koja su najsiromašnija i koja najviše trpe. Ukratko, spasenjsko posredovanje Crkve, ‘općega sakramenta spasenja’ (Lumen gentium, 48), jamči nam da spasenje nije u samoostvarenju izoliranoga pojedinca, a ni u unutarnjem stapanju s božanskim, nego u pritjelovljenju u zajednicu osoba, koja sudjeluje u zajedništvu Trojstva«, stoji u pismu Kongregacije.
Bog je, nadalje, želio spasiti čovjeka po »sakramentalnoj ekonomiji«, a s njom su u suprotnosti i individualističko i interiorističko viđenje. Krštenje su »vrata« u novi poredak odnosa s Bogom i ljudima koji je Krist uspostavio, euharistija je njegov »izvor i vrhunac« i sl. Govoreći među ostalim o tome da se sakramentalnost protivi neognosticizmu, dokument govori o »posvećenju tijela«. »Ljudsko je tijelo oblikovao Bog, koji je u nj upisao govor koji ljudsku osobu poziva da prepozna Stvoriteljeve darove te da živi u zajedništvu s braćom. Spasitelj je ponovno uspostavio i obnovio, svojim utjelovljenjem i vazmenim otajstvom, taj izvorni govor te nam ga je priopćio u tjelesnoj ekonomiji sakramenata. Zahvaljujući sakramentima, kršćani mogu živjeti u vjernosti Kristovu tijelu te, posljedično, u vjernosti konkretnomu poretku odnosa koji nam je on darovao. Taj poredak odnosa posebno zahtijeva skrb za trpeće čovještvo svih ljudi, po tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa«, kaže se u dokumentu.
ZAVRŠETAK
