Dok sam bila na službi u gradu Manazara imali smo vrlo lijep oratorij, puno djece i puno animatora koji su velikodušno surađivali s nama sestrama u izradi i izvedbi programa. Među animatorima bila je i jedna animatorica, rekla bih najgorljivija od svih (Malgaši kažu mazoto), koja mi se jednom prilikom približila i rekla: “Moja časna, kada bi ti znala da ja do prije koju godinu nisam bila ni krštena, a vidi me sada!”
Fanja, tako joj je ime, živjela je u Atananariveu. Majka joj je bila učiteljica u državnoj osnovnoj školi u Manazari, gdje je upoznala svojega budućega supruga. Odlučili su ostati živjeti na selu jer Fanjin otac nije mogao dobiti posao u struci nego se posvetio kućnom obrtu. Bili su među bogatijima u selu. Rodile su ime se dvije kćeri: Fanja i Felano, ali o vjeri i molitvi… ni riječi nisu čule i znale. Ipak, obje kćeri odmalena su bile vrlo dobre i plemenite. Fanja je imala puno prijateljica, a zbog svoje blage naravi družila se i odabirala posebno one koje nisu imale prijateljica među ostalima. Družila se i s jednom gotovo posve gluhom djevojčicom, a to prijateljstvo bilo je sudbonosno za Fanjino životno usmjerenje.
Uz gluhu prijateljicu CarolineNaime, gluha djevojčica Caroline pozvala je Fanju na sastanak družbice pod nazivom “Kristovi poslanici – Iraka” (što doslovno znači: “netko koga možeš poslati da ti učini bilo kakvu uslugu”). Fanju je ta družbica odmah privukla jer je vidjela da ondje svi mogu imati riječ, a njezina prijateljica Caroline osjećala se važnom članicom skupine jer je imala izvanredan dar za ples. Čak je smišljala pokrete za liturgijski ples. Fanju je oduševilo ozračje koje je vladalo među njima i željela je svim srcem postati jedna od njih. Ali, bio je tu jedan problem… Naime, uvjet da se bude među “Kristovim poslanicima” jest to da si kršten, da imaš sakramente!
Iako Fanja nije bila krštena i susretima je mogla nazočiti samo kao promatrač, nije se obeshrabrila. Roditeljima je iskreno rekla da je našla nešto što osjeća da je za nju i da ondje pripada! Mjesto gdje se svi osjećaju jednako vrijedni, bili bogati ili siromašni, lijepi i manje lijepi, a čak i oni koji boluju od poliomijelitisa (dječje paralize) ondje mogu naučiti plesati. Roditelji su joj dopustili da ide na susrete, ali ona im je rekla da ne će biti moguće jer nije krštena. A da bi se krstila… oni se moraju vjenčati! Nije bilo lako, ali s vremenom su roditelji iz ljubavi prema kćeri pristali, dali se podučiti u vjeri, primili sakramente i postali članovi neokatekumenske zajednice. Tata je čak postao katehist, a mama uzorna vjernica, svake nedjelje na misi. Tako se Fanji ostvarila želja, postala je članica družbice “Iraka” i aktivna animatorica u oratoriju. Poučan primjer, zar ne?
S. Marica Jelić
