Njemačko etičko vijeće objavilo je preporuke o solidarnosti i odgovornosti tijekom krize uzrokovane širenjem koronavirusa. Posljednje, četvrto poglavlje posvećeno je negativnim posljedicama uvedenih mjera ekstenzivnih izolacija, zabrana rada i ograničavanja kretanja.
U izvješću se najavljuju »ozbiljni etički konflikti« zbog pojave epidemije, izolacije društva i oduzimanja građanskih sloboda. Priznanje postojanja etičkih dilema potvrda je da ne postoji jedan jedini mogući pristup, jedna istina ni službena teorija kojom se tumače ova događanja, rizici, prioriteti ili proporcionalnost predloženih mjera. Potrebno je »stalno preispitivanje«, a ograničenja sloboda treba hitno »ukloniti čim se stvore prikladni uvjeti«. Kritička procjena nametnutih mjera koje ograničavaju prava i slobode etički je imperativ.
Nametanje preventivnih mjera temelji se na pretpostavci (ne na dokazima) da su one učinkovite i brane se s pozicije da su jedino moguće rješenje. O njima postoji suglasje važnih institucija, s posebnim naglaskom na Svjetsku zdravstvenu organizaciju, no u znanosti konsenzus je ipak – kompromis, a ne konačna istina. Javnozdravstvene su mjere vrijedan pokušaj, ali i umišljaj da se baš svime u prirodi može upravljati. Tu ekspertnu kontrolu simbolično prikazuje krivulja zaraženih čiji brijeg epidemiolozi svih zemalja žele izravnati. No moguće je da je eksponencijalni oblik epidemije obična i neizbježna prirodna funkcija. Iako se u etičkom izvješću ne zagovora »laissez-faire« strategija, čini se da sve zemlje svijeta prolaze proces »imunizacije krda«.
Ključni se etički sukob nazire u napetosti između potrebe da se očuva efektivan zdravstveni sustav i potrebe da se izbjegnu teške kolateralne žrtve u društvu, gospodarstvu, znanosti, kulturi… Peter Dabrock, profesor teologije i predsjednik Njemačkoga etičkoga vijeća, tvrdi da suprotstavljena moralna dobra zahtijevaju »poštene pregovore«. Pritom je važno naglasiti da se konačne odluke ne smiju delegirati u ruke znanstvenika jer se time izbjegava društvena odgovornost i narušava demokratski sustav. Znanstvenik može biti koristan savjetnik, ali ne izvršitelj; dobar je sluga, ali loš gospodar.
Tako stoji u izvješću: »Odluke moraju donositi institucije koje su dobile mandat javnosti pa stoga imaju političku odgovornost za nastalu situaciju. Ova je kriza vrijeme za politike s demokratskim legitimitetom.«
Sljedeće odluke ne mogu i ne smiju biti ukotvljene u medicinskoj znanosti. S jedne strane to je forsiranje znanosti čija otkrića ili uvidi ne sadrže »uputu za primjenu«. S druge strane, piše u izvješću, »znanost ne smije zamijeniti politiku, jer to narušava temeljnu ideju demokratskoga legitimiteta«. Stoga su neprikladni verbalni izleti epidemiologa ili infektologa u političke vode. Stručnjaci kriznih stožera možda imaju neke ovlasti, ali oni nisu predstavnici vlasti. Njihove procjene ne smiju biti koketiranje s političkim odlukama. To vrijedi i za krizni stožer u Hrvatskoj, čiji članovi ne bi trebali komentirati sljedeće turističke aranžmane, određivati gospodarsku politiku, predlagati početak ili kraj školske godine, pa ni tumačiti koliko će dugo društvo biti u izolaciji.
Potreba spašavanja ljudskoga života je neupitna, ali to ne znači da je svaki poduzeti zahvat – spašavanje života. Respiratori su, na primjer, sve donedavno, bili predstavljani kao metoda izbora za očuvanje života pacijenta, ali su s vremenom, posebice u Italiji, prepoznati kao tehnologija visokoga rizika. Većina starijih ljudi teško može preživjeti intenzivni rad respiratora pa je u starijih od 70 godina ta metoda kontraindicirana. Isto tako, predložene preventivne mjere (službenih) epidemiologa mogu biti kontraproduktivne ili neučinkovite u procjenama drugih epidemiologa. U mnogim zemljama karantena ne proizvodi željene rezultate, a usporedba, na primjer, belgijskoga i švedskoga scenarija čini službena tumačenja dinamike epidemije – neuvjerljivim. Jedno je sigurno: u situaciji kontroverze nije moralno ignorirati suprotno stajalište.
U etičkom se izvješću opravdava pokušaj usporavanja širenja zaraze, ali čak i te mjere imaju svoja ograničenja. Posebice ako političke, društvene, gospodarske i kulturne štete postanu nepodnošljive. »Mjere su legitimne sve dok ne razaraju osnovna ljudska prava i temeljne vrijednosti. Čak i potreba zaštite ljudskoga života nije apsolutna.« Članovi Njemačkoga etičkoga vijeća smatraju da opći životni rizik, pa i onaj od zaraze koronavirusom, »mora biti prihvatljiv za svakoga«.
