Početkom devedesetih s napuštanjem staroga i uvođenjem novoga političkoga i ekonomskoga sustava država je započela reforme prvo promjenama u radnim odnosima. Nakon toga stimulirala je masovno odlaženje u mirovine davanjem mogućnosti jeftinoga dokupa staža jer uz tada još povoljne uvjete starosti (55 godina za žene, 60 godina za muškarce). Tako je već u ratnim uvjetima uz gospodarsku krizu i pad proizvodnje započela posebna vrsta proizvodnje, tzv. »proizvodnja umirovljenika«.
Dodatno su povećavali tu proizvodnju umirovljenika oni koji nisu imali ispunjene uvjete starosti pa su svoju socijalnu sigurnost spašavali odlaskom u invalidske mirovine, što je bilo izvor korupcije u radu invalidskih komisija. Iako se u ondašnjim medijima često pisalo o toj korupciji i prozivali se krivci, rijetko je tko kazneno odgovarao. Posljedično je nastajalo ozračje moralne opuštenosti i kaznene neodgovornosti. Sintagma bivšega poretka »snađi se, druže« oživjela je u punoj primjeni u novom poretku. Poduzeća su se oslobađala viška radnika te se tako pogodovalo novim vlasnicima. Istodobno su novi vlasnici masovno izbjegavali zakonske obveze plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Najbolje je takvo stanje opisano novom izrekom: »Tko je jamio, jamio je.«
Što je pogoršavalo teško stanje? Tadašnji mirovinski fondovi zbog toga su sve teže ispunjavali svoje zakonske obveze. Stanje fondova pogoršavala je i činjenica da je na teret mirovinskoga osiguranja radnika preuzeto oko 20 000 vojnih umirovljenika kojima su se do tada mirovine isplaćivale iz Beograda. Ne osporavajući opravdanost takvoga preuzimanja vojnih umirovljenika bivše JNA, jer bila je riječ o hrvatskim državljanima, valja primijetiti da se to preuzimanje vojnih umirovljenika moglo izvesti na teret proračuna, dakle svih poreznih obveznika, a ne samo na teret mirovinskih fondova umirovljenika, koji su tada još postojali kao posebni fondovi radnika, poljoprivrednika i obrtnika. Posljedica su bile sve veće poteškoće oko redovitih isplata mirovina.
Takvo teško stanje u sva tri mirovinska fonda povećavala je i činjenica da se u Hrvatsku zbog rata doseljavao sve veći broj Hrvata iz drugih republika, a najviše iz Bosne i Hercegovine. Preuzimanje isplate njihovih mirovina na teret mirovinskoga fonda radnika Hrvatske bilo je novi teret povećanih isplata. I to je moglo ići na teret proračuna, dakle svih poreznih obveznika Hrvatske, a ne samo njezinih umirovljenika, odnosno radnika za koje su se godinama uplaćivali mirovinski doprinosi. Svi ti novi korisnici postajali su sa stjecanjem statusa umirovljenika istodobno korisnici prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu na teret Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje. Normalno je da je takvim neplaniranim izdatcima, koji nisu bili pokriveni uplatama odgovarajućih doprinosa, stvorena nelikvidnost hrvatskoga mirovinskoga i zdravstvenoga osiguranja. Nakon toga se za tu nelikvidnost krivilo radnike i umirovljenike iako su oni bili ni krivi ni dužni.
Donošenjem novoga zakona o državljanstvu priznato je pravo na stjecanje hrvatskoga državljanstva pripadnicima hrvatskoga naroda izvan Hrvatske pa su doseljeni Hrvati postajali osobe s dvostrukim državljanstvom, što je tada bilo opravdano i pravedno. Međutim, činjenica stjecanja hrvatskoga državljanstva donosila je i neke druge pogodnosti kao npr. ostvarivanje naknade za nezaposlenost, zdravstvenu zaštitu i pravo na mirovinu kao da je sav staž ostvaren u Hrvatskoj. Ni u tim slučajevima ne dovodi se u sumnju opravdanost takve politike, ali valja primijetiti da se mirovinska i zdravstvena zaštita doseljenih Hrvata, kao novih sugrađana, mogla provoditi i na teret državnoga proračuna. Postigla bi se ista svrha, tj. priznavale bi se mirovine, ali bi se načelo solidarnosti ostvarivalo na široj osnovi kao na zajedničkoj solidarnosti svih građana Hrvatske, dakle svih njezinih poreznih obveznika, a ne samo na teret fondova radnika i umirovljenika. Pod takvim teretom izdataka za mirovine uz istodobno sve manji broj zaposlenih i sve brojnije izbjegavanje plaćanja doprinosa od nesavjesnih novih poslodavaca mirovinski fondovi sve su više tonuli pa je konačno sve postalo teret državnoga proračuna.
Politika je preko medija širila lažan privid da su sve krivi mirovinski i zdravstveni fondovi, koji su rastrošni glede prevelikih prava, te da su zbog toga mirovine niske. Stvarano je javno mišljenje za opravdanost mirovinskih i drugih radno-socijalnih reforma. Glasna pratnja takvomu stanju bile su banke i razna osiguravajuća društva, koja su uz pokroviteljstvo Svjetska banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda zahtijevale žurne reforme s ciljem uvođenja mirovinskoga osiguranja u tri posebna mirovinska osiguranja poznato kao »tri mirovinska stupa«. Paralelno s time provodila se privatizacija i raspodjela dionica poduzeća, tada još postojećim mirovinskim fondovima (70 posto radnicima, 30 posto seljacima, a obrtnike se potpuno ispustilo). Indikativna je, a ujedno dokaz brzopletosti i neozbiljnosti reforma, izjava jednoga uglednoga teoretičara tih reforma kada je na pitanje zašto nisu dodijeljene dionice mirovinskomu fondu obrtnika lakonski odgovorio: »Zaboravili smo!« Dotični je danas ugledni akademik.
Sve do sada provođene reforme ne pokazuju neka poboljšanja jer su vođene samo željom za otklanjanjem posljedica, bez utvrđivanja i otklanjanja uzroka koji su stvorili stanja današnje socijalne ugroženosti. Pošlo se od stvorenoga stanja vezanoga uz rat te sve veće nezaposlenosti, povećanja broja umirovljenika, niskih mirovina i neplaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Budući da je većina radnika i umirovljenika došla na prag svojega dostojanstva, ispod kojega ne može niže, danas nastaje sve veći otpor građana prema nametanim reformama, protestni mitinzi, štrajkovi i referendumi. Politika treba tražiti izlaz i u tome je njezina glavna odgovornost.
