Prvo ovogodišnje veće okupljanje građana u obliku mirnoga prosvjeda zbog ograničenja povezanih s pandemijom koronavirusne bolesti održano je u subotu 5. rujna na središnjem zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića pod pozitivnim nazivom »Festival slobode«. Možda baš to što se pozornost glavne medijske i političke struje fokusirala više na »incident« koji se zbio tijekom okupljanja (kada je među građanima preko Trga prošlo vozilo Hitne pomoći) nego na ondje izrečene poruke, osnažuje zdravorazumsko nastojanje da se ispita što je ondje tako opasno rečeno pa da to mora iščeznuti iz javne svijesti.
»Cilj je festivala založiti se za očuvanje tekovina demokratskoga društva u kojem se ne može tolerirati donošenje odluka na temeljima panike i propagande ili prepisivanja umjesto preispitivanja. Festivalom se želi poručiti da inzistiramo na zadržavanju ljudskih prava, sloboda, znanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja. Želimo naglasiti da je naše zdravlje fenomen na psihičkoj, fizičkoj i mentalnoj, a ne samo na koronarazini«, obrazloženje je koje su organizatori oblikovali ususret događanju, a u tim riječima teško je pronaći išta prijepornoga. Bilo bi dobro da je jasnije tko i institucijski stoji iza organizatora okupljanja kojim je iskazano nezadovoljstvo zbog dijela odluka mjerodavnih povezanih sa sprječavanjem širenja pandemije – pa bi i institucije vlasti s njima mogle lakše raspraviti mjeru po mjeru. No i uz neke nedorečenosti, to događanje pokazalo je da u Hrvatskoj među građanima postoje i strah i zabrinutost i zbunjenost, ali i nemirenje s dijelom odluka koje dolaze s vrha.
Ocjenu da je s pandemijom koronavirusne bolesti svijet ušao u novu epohu donekle podupire i to što se pokazalo da su mnoga načela došla u pitanje. Primjerice, načelo »zdravlje je najvažnije« postalo je dvojbeno jer je u jeku pandemije mnogim bolesnima, pa i onim najbolesnijima, zbog protuepidemioloških mjera otežan pristup redovitomu liječenju. Zanimljivo je i to da je na jedan način »zdravlje najvažnije« u predizborno vrijeme, na drugi način u izborno, na treći u poslijeizborno, na četvrti u vrijeme turističke sezone, a na peti u vrijeme nove školske godine.
Definitivno je palo i načelo da »treba slušati glas struke« jer i među onima koji slove za vrhunske epidemiologe postoje posve oprječna stajališta o karakteru pandemije i načinu na koji ju se treba spriječiti. U pitanje je došlo i načelo da »svima treba omogućiti osnovno i srednje školovanje« ili Hrvatske kao »zemlje znanja« jer primjerice zbog jednoga zaraženoga učitelja u pojedinoj školi sva djeca iz te škole nisu mogla pohađati redovitu nastavu. U kontekstu škole i fakulteta palo je i načelo »nulte stope diskriminacije«, pogotovo tijekom »škole na daljinu«, kada su u prednosti bili učenici koji su imali bolje tehnološke mogućnosti za praćenje nastave. Slična se diskriminacija dogodila i nad onima koji su trebali raditi od kuće, a nisu za to imali odgovarajuće tehnološke preduvjete. Brojni su bili i primjeri kršenja načela »jednakopravnosti svih građana« jer strogoća epidemioloških mjera često je to više popuštala što se više ticala onih koji su na društvenoj ljestvici pozicionirani više. Dvojbeno je, najzad, i načelo pozivanja na »društveno zajedništvo« ako je u isto vrijeme najpoželjnija bila »socijalna distanca«… Sve nabrojeno pridonosi zbunjenosti, čak i ogorčenju među građanima koji se opravdano pitaju za koje se načelo čovjek može danas uopće uhvatiti.
Stoga ne treba čuditi da se zbog sijanja straha od pandemije, čije sjeme izrasta i u plod kulture straha, pojavljuje sve više onih koji govore da buja novi totalitarizam, nova suptilna diktatura, a govori se čak i o novom svjetskom poretku u maniri takozvanih »teorija zavjere«. Takvim tumačenjima svakako ide na ruku inzistiranje na »socijalnoj distanci« jer što je čovjek više udaljen od drugih ljudi, što je više sam, to je njime lakše manipulirati. Međutim, ako postoji i trunka istine u tome da se u svijetu planski događaju društvene promjene povezane sa širenjem pandemije koronavirusa, koje nisu mimoišle ni crkveni život, i da su u pozadini tih procesa skrivene interesne skupine, onda, vjernički gledano, možebitni tvorci »novoga poretka« svojim postupcima u isto vrijeme izazivaju da se u društvu razvijaju i protutijela njihovim nastojanjima.
Kada je sv. Ivan Pavao II. promišljao o borbi za slobodu europskih naroda, pogotovo svojega poljskoga, rekao je da »teritorij koji je silom oduzet jednoj naciji u određenu smislu postaje zaklinjanje, štoviše, krik upućen ‘duhu’ same nacije«. To zapažanje moglo bi se primijeniti i na sadašnje doba pandemije tijekom koje su u pitanje došle čovjekove slobode kretanja, rada, druženja, školovanja, liječenja, pa čak i slobodnoga argumentiranoga razmišljanja – što bi trebale biti neprijeporne demokratske tekovine. Zato, parafrazirajući riječi Velikoga Pape, sloboda koja se oduzima narodu da može normalno živjeti postaje krik duhu naroda, koji se tada budi da bi se čovjeku vratila njegova prava, prava na normalan život.
Pandemija će morati proći, no pod šokom koji je svijet prošao ove 2020. godine pandemija će nužno ostaviti velike posljedice. Pesimistički gledano, ljudi bi se mogli sve više zatvarati u sebe, odijeljeni od društva postati puki individualci te kao takvi izgubiti imunitet pred nadolazećim manipulacijama. No, gledano iz perspektive kršćanske nade, pandemija je, osim odgovornosti jednih za druge za očuvanje zdravlja, omogućila da odjekne »krik« suvremenoga čovjeka koji, osim za zdravljem, vapi i za slobodom, zajedništvom, za normalnim životom. Snaga toga krika ne očituje se toliko na masovnim prosvjedima koje je uvijek moguće kontrolirati, nego ponajprije u savjestima ljudi. A glas savjesti uvijek je jači.
