Sadašnja događanja vezana uz štrajk učitelja i drugih prosvjetnih radnika pokazuju nesnalaženje političara u iznenadnim za njih neugodnim situacijama. Čak se ni mnogi novinari ne snalaze, što je očito iz postavljanja i ponavljanja istih pitanja istim osobama, koja su sugestivna, što znači da u sebi već sadrže odgovor, s kojim bi se javnosti htjelo nametnuti uvjerenje da sindikati neosnovano traže povećanje plaća za učitelje iako su to već dobili. Tako bi štrajk učitelja trebao doživjeti osudu javnosti. Međutim, iako je povod štrajku bilo zaostajanje plaća učitelja i ostalih zaposlenika u školama u odnosu na plaće djelatnika u drugim javnim i državnim ustanovama, glavni razlog štrajka, čini se, bio je osjećaj nepravde i društvene podcijenjenosti u vrjednovanju profesije školskoga obrazovanja. Jasno je da je štrajk više pitanje časti i dostojanstva, a manje pitanje visine plaća. To je tijekom štrajka stalno potvrđivano izjavama sindikata i učitelja. Tom osjećaju povrjede časti i dostojanstva profesije prosvjetnoga radnika pridonijeli su najviše predstavnici političke vlasti. No kako je štrajk produživan, sve je više dobivao podršku šire javnosti. Nasuprot tomu, predstavnici vlasti (predsjednik Vlade i ministri) svojim su nespretnim, nepotpunim i netočnim usporedbama sve više podjarivali sindikate i prosvjetne djelatnike i tako ih homogenizirali.
Političari su ponavljali sličnu argumentaciju kao i u ranije izgubljenoj borbi u vezi s mirovinskom reformom za povećanje starosne granice za mirovinu, odnosno inicijative »67 je previše«. Tada se plašilo građane da će mirovinski sustav bankrotirati i da ne će biti mirovina za buduće naraštaje. Sada se tvrdi da će štrajkom biti ugrožena budućnost školovanja djece, posebice maturanata, da nema novca u proračunu, da se ne će smanjiti porezi na dodanu vrijednost (PDV) ako se ispune zahtjevi sindikata i tako slično. Pokušavalo se i s osobnim omalovažavanjima pojedinih predstavnika sindikata kao što je nepismenost zbog pogrješnoga pisanja slova č i ć u riječima. Pokušalo se i s »teorijom zavjere«, odnosno tvrditi da iza prosvjeda stoji oporba, dakle politika, iako sindikat stalno i odlučno odbija politizaciju štrajka. Stječe se dojam da se predsjednik ponaša kao »uvrijeđena veličina« izbjegavanjem dijaloga, tako što preko svojih predstavnika ne daje odgovore na sindikalne zahtjeve ili dogovorom s koalicijskim partnerom političkom strankom HNS-om šalje javnosti svoje ponude, koje uopće nisu odgovori na zahtjeve sindikata. Dakle, s jedne strane sindikat nudi dijalog, a s druge strane odgovara se monologom. Zato sindikat sve to doživljava kao omalovažavanje zahtjeva učitelja.
Ipak sva ta razilaženja nisu obeshrabrila sindikate, a ni učitelje, koji su dobili potporu ostalih sindikata, dijela roditelja, učenika, pa i šire javnosti. To je potvrđeno prosvjedom održanim na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića jer se prosvjed protiv nositelja vlasti pretvorio u širu kritiku svih dosadašnjih političkih struktura, na način vladanja i upravljanja državom. Unatoč optužujućim izrekama: »Dosta je«, »Nema predaje«, bilo je i poruka nade: »Imamo vremena« (dakle očekujemo). Opći je dojam da je prosvjed, iako emocionalan, ipak bio pristojan i kulturan, kako i dolikuje prosvjetnim radnicima. Nije bilo bijesa, ali je prevladavao osjećaj gorčine. Poručeno je političarima da »Hrvatska mora bolje« i da promjene trebaju započeti odmah, dakle bez odgađanja. Posebno je naglašavano da se obrazovanje ubuduće ne smije tretirati kao trošak jer je obrazovanje investicija u mlade ljude i škola za život, dakle investicija za budućnost. U nadolazeće vrijeme vidjet će se jesu li predsjednik Vlade i njegovi ministri uvidjeli opravdanost prosvjeda učitelja i drugih djelatnika u obrazovanju i iz toga izvukli neke pouke ili će i dalje na svoju štetu i štetu svojih stranaka kao vladajuće koalicije tvrdoglavo ostajati pri svom, odbijajući dijalog s dijelom naroda koji predstavljaju.
U promjeni ponašanja mogla bi im pomoći izjava sirijskoga predsjednika Assada koji je u vezi s ratom s Turskom bio upitan kako bi se ponašao da se mora rukovati sa svojim neprijateljem. Pitanje je glasilo »bi li, ako bi do toga došlo, bio spreman sjesti s Turcima u vezi s okončanjem sukoba«. Odgovorio je: »Ako me pitate kako bih se osobno osjećao da se moram rukovati s nekom osobom iz Erdoganove skupine, ili s nekim tko dijeli njegovu ideologiju – ne bi mi to bilo na čast, osjećao bih se odvratno. No svoje osobne osjećaje moramo ostaviti po strani kada je riječ o nacionalnom interesu. Ako bi takav sastanak donio rezultate, kažem da sve što može biti u nacionalnom interesu mora biti učinjeno. To je odgovornost države i političara.«
Naši bi političari trebali iz takvih ponašanja izvući pouke i zanemariti svoje privatne taštine i povrijeđenosti, jer ako su se opredijelili za politiku, nemaju pravo na osobnu povrijeđenost jer su postali javne osobe pa im i sva ponašanja trebaju biti u javnom interesu, kao što je to bilo i u Dubrovačkoj Republici, koja je trajala stoljećima. To vrijedi i za odnos sindikata i predsjednika Vlade u prosvjetnom štrajku. Zato se treba nadati da budući sastanak sindikata bude izravno s predsjednikom Vlade i ministricom, a ne preko njihovih predstavnika, dakle da bude dijalog. Ako se to ne prihvati, tada valja podsjetiti i na srednjovjekovnu misao nepoznatoga crkvenoga mislioca: »Vladajući drugima i mudar postaje glup.« Dakle, odbijanjem dijaloga odbacuje se mogućnost rješavanja problema. Zato je osim osobnoga obrazovanja kojim stječe svoje znanje političaru potrebna i mudrost, kako ne bi činio gluposti.
