Tko želi tješiti drugu osobu, često kaže da kod nekoga problema postoji dobra i loša vijest. Uz tu metodu loša vijest zvuči manje loše jer se izgovara uz dobru vijest. Tako je i s kršćanskim vrijednostima u hrvatskom školstvu. Ako u nastavi sustavno izostaje i iščezava ono što je dominantni identitet u nekom društvu – a neupitan je većinski kršćanski identitet hrvatskoga društva – to postaje problem s kojim se svatko dobronamjeran mora suočiti jer tiče se budućnosti naroda.
Novi broj znanstvenoga časopisa »Crkva u svijetu«, koji izdaje Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, objavio je više članaka o kršćanskim vrjednotama i književnosti. No posebno se valja osvrnuti na članak u kojem je dr. Ivana Odža istražila tretman kršćanskih tema u suvremenim čitankama za hrvatski jezik u osnovnoj školi. Ona je dobronamjerno i točno uvela u istraživanje zapažanjem da hrvatski školski programi promiču afirmativan odnos prema nacionalnim i nadnacionalnim kulturnim i identitetskim odrednicama. No loša je vijest da se pritom kršćanstvo kao sastavni dio kulturnoga i nacionalnoga identiteta gotovo uopće ne spominje. Iako postoje izdavači koji kršćanskim temama daju nešto više pozornosti, njezina analiza čitanaka materinskoga jezika upućuje na to da kršćanstvo nije jasno artikulirana odrednica hrvatskoga kulturnoga i književnoga identiteta, to jest da se prema kršćanskoj komponenti hrvatskoga književnoga i kulturnoga identiteta škola često postavlja ravnodušno. K tomu, »religijske teme općenito su manje zastupljene u višim razredima osnovne škole, baš kada bi se o njima moglo razmišljati na složenijoj razini, dok je referiranje na kršćanske blagdane redovito zastupljeno u nižim razredima, ali često kao osvrt na tradicijske običaje, manje na religijsku komponentu blagdana«.
Autorica je s pravom citirala istaknutoga teologa dominikanca o. Marijana Jurčevića (1939. – 2017.) koji je još početkom 21. stoljeća proročki najavio današnje doba posvemašnje relativizacije vrijednosti, do čega dolazi kada ateizam ili antiklerikalizam prijeđu u »mentalitet pluralizma«. U ime toga pluralizma razni ideolozi, često financirani iz američkih fondova koji su nedavno zatvorili pipe, ponajprije su nasrnuli na hrvatske školske programe kako bi na mala vrata unosili dugoročne promjene.
No dobra je vijest da je kršćanski identitet još uvijek dominantan u hrvatskom društvu i da dokumenti koji reguliraju školstvo barem deklarativno (još uvijek) ističu nacionalni identitet kao vrlinu. To je podloga za djelovanje hrabrih nastavnika koji od kršćanskih vrijednosti nisu odustali. Zato je proročki govor bilo i svojedobno osnivanje festivala kršćanskoga kazališta, i pokretanje Dana kršćanske kulture, i održavanje bijenalnoga znanstvenoga simpozija »Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća«, i popularnoga »Kranjčića«, velikoga i maloga, kao jedinoga nacionalnoga natječaja za kršćansku književnost, i ustrajno održavanje znamenite manifestacije »Pasionska baština« u korizmi… Tim manje-više institucijskim nastojanjima treba pridodati brojne nastavnike koji diljem Hrvatske među djecom i mladima rasplamsavaju žar za kršćanstvom nadahnutom književnom riječju. Iako se dosad ponekad činilo da je riječ o nekoj katoličkoj gerili, njihovo vrijeme tek dolazi. Jer, pogotovo u ratnom ozračju u kojem danas živi svijet, sve se više pokazuje ispraznost ideologija koje čovjeka žele istrgnuti od zajednice kojoj pripada i pustiti ga samoga na vjetrometini. Stoga sada svima kojima je stalo do autentičnih kršćanskih vrjednota valja zbiti redove.
