Nakon gledanja filma »Zvuk slobode« može se samo šutjeti. Film redatelja Alejandra Monteverdea i producenta Eduarda Verasteguija o industriji spolnoga iskorištavanja djece izazvao je veliku pozornost. Iako se radi o medijskom proizvodu koji je kuća »Angel Studios« oglašavala u skladu s ekonomskom stranom produkcije, njegova poruka i odjeci čine ga vrijednim komentara. Veličina odvažnosti u akciji spašavanja otete i prodane djece, zarobljene u lancu dječje pornografije i prostitucije, ne može ublažiti tugu zbog činjenice da suvremena tehnologija u sprezi s korupcijom omogućuje neviđen procvat trgovine ljudima kojoj je teško stati na kraj. Zastrašujući je podatak iznesen na kraju filma da je danas više ljudskoga roblja u svijetu nego u vrijeme kada je ropstvo bilo legalno. Također, dojmljiva je izjava glavnoga lika da se droga može prodati jednom, a dijete više puta dnevno, tijekom deset godina, te da je trgovina ljudima nadrasla ilegalnu trgovinu oružjem, a uskoro će nadrasti i trgovinu drogom. Bez eksplicitnih scena koje bi učinile film negledljivim, ali s dovoljno naznaka što se događa kada odrasli muškarac povuče zavjesu na prozoru sobe u kojoj se nalazi našminkana i lijepo odjevena desetogodišnja djevojčica, uradak je to koji nastoji podići svijest o veličini problema trgovine maloljetnicima. Međutim, film potiče promišljanje o još nečem – problemu pedofilije i njezinoj definiciji te o moći medija da od politički neutralnoga filma umjetno naprave točku ideološko-političkoga sukoba. Postavlja se pitanje komu potonje ide u korist. Zasigurno ne zlostavljanoj i porobljenoj djeci.
Film se sastoji od triju slojeva – stvarnosnoga, fikcijskoga i idejnoga. Istinita priča zauzima prvi dio filma. Tim Ballard 2013. nakon dvanaest godina napustio je posao u Odjelu domovinske sigurnosti gdje se bavio otkrivanjem pedofila te je osnovao neprofitnu organizaciju »Operation Underground Railroad« koja suradnjom s lokalnom policijom u zemljama izvan SAD-u nastoji spriječiti trgovanje seksualnim robljem. Temeljem njegova svjedočenja pred Kongresom SAD-u 2006. zakon je omogućio da američki državljani budu gonjeni zbog spolnoga iskorištavanja maloljetnika i izvan SAD-a. Godine 2012. radio je na dva slučaja, jednom u Kolumbiji i jednom na Haitiju, i rečeno mu je da se vrati jer nije mogao naći ni jednoga počinitelja Amerikanca. Dao je otkaz i ostao u Kolumbiji te organizirao akciju »Operation Triple Take« u kojoj su u kolovozu 2014. spašene sveukupno 123 osobe, od kojih 54 djece.
U filmu je priča ponešto izmijenjena: Ballard, agent Federalne službe sigurnosti, preko uhićenoga pedofila dolazi do osmogodišnjega honduraškoga dječaka Miguela, koji je zajedno sa svojom jedanaestogodišnjom sestrom Rocio prije godinu dana na prijevaru otet i prodan u seksualno ropstvo u Cartagenu, kolumbijsko ljetovalište na karipskoj obali Kolumbije.
Vrativši dječaka ocu, Ballard se upušta u opasnu akciju spašavanja djevojčice koja je u međuvremenu prodana »Škorpionu«, vođi narkokartela koji na pobunjeničkom teritoriju, u prašumi, uzgaja koku, čijom se zaradom financira borba pobunjeničke vojske protiv kolumbijske vlade. Taj dio filma tipičan je akcijski triler i fiktivan je – povijesni Ballard nije išao u džunglu i ondje, prerušen u liječnika, spasio djevojčicu. Idejno-duhovni sloj temelji se na ideji slobode, kao i na izrijeku da »Božja djeca nisu na prodaju«, što se ponavlja više puta u filmu. Jednom glavni lik citira 18. poglavlje Matejeva evanđelja: »Tko zavede jednoga od ovih najmanjih…(…) bolje bi mu bilo da mu se mlinski kamen objesi oko vrata.« Film zapravo naglašava temeljnu pretpostavku zapadnjačke teorije ljudskih prava – da svako ljudsko biće ima dostojanstvo jer ga je Bog stvorio i otkupio te da stoga nitko nema pravo oduzeti mu život i slobodu. Poruka je ekumenska i općeljudska; iako su glavni glumac Caviezel, redatelj Monteverde i producent Verastegui katolici, a film je podupro i papa Franjo, stvarni Ballard je mormon, što nije smetalo stvaranju filma; promiče općeljudske vrijednosti, ljudska prava i podiže svijest o zlostavljanju najkrhkijih članova društva te stoga šalje poruku o kojoj (barem za sada!) postoji konsenzus u svijetu – da je trgovanje i seksualno iskorištavanje maloljetnika jedan od najgnjusnijih zločina kojemu treba stati na kraj.
Rad na filmu započeo je 2018. godine i nije tekao glatko. Producent je bila kuća »20th Century Fox« koju je potom kupio »Disney«, koji je stavio film na čekanje. Nakon prikupljanja sredstava i pregovora privatna produkcijska kuća »Angel Studios« otkupila je film i započela distribuciju. U snimanje filma »Zvuk slobode« uloženo je 14,5 milijuna dolara, a film je dosad zaradio 180 milijuna. Kuća »VidAngel« osnovana je 2014. s ciljem filtriranja nepriličnoga sadržaja, no 2021. tvrtka se posvetila isključivo stvaranju vlastitoga sadržaja te je preimenovana u »Angel Studios«. Tvrtka prikuplja sredstva iz otvorenih investicija na mreži, pri čemu investitori dobivaju udio u vlasništvu. Vlasnici tvrtke su braća Harmon, mormoni iz američke savezne države Utah. U duboko polariziranu američkom društvu dogodila se tipična ad hominem situacija. Očito medijima poput CNN-a, »The Guardiana« i »Rolling Stonea« nije odgovarao glavni glumac, redatelj i producenti te su se obrušili kritikama na film. Primjerice, »The Washington Post« naveo je što je nekim kritičarima bilo mrsko – »dramatično pojednostavnjenje trgovine djecom i pretjerano moraliziranje« – što prema iskazima Jima Ballarda definitivno ne stoji. Teško da je moguće pretjerano moralizirati ili bilo što pojednostavniti kad je riječ o uhodanim lancima trgovine djecom za pedofilsko tržište.
Drugi je prigovor bio da su Jim Caviezel, glavni glumac poznat po ulozi Isusa u filmu »Pasija«, i redatelj Monteverde pobornici teorije zavjere »QAnon« koja je vođena idejom da je svjetska liberalna elita dio pedofilske klike koja u sotonističkim ritualima uzima dječju krv kako bi očuvala mladost. Monteverde ističe kako se teorija »QAnon« pojavila dvije godine nakon što je počeo raditi na filmu i odriče bilo kakvu vezu s njom. Caviezel jest nekoliko puta dao izjave na tragu teorije, što je prenio »The Washington Post«, priznajući da »u filmu nema QAnon teorije«. Drugi su prigovori da braća Harmon grade medijsko carstvo utemeljeno na vjeri, da se »mnogo toga događa u tami njihova prikupljanja investicija« kao što je rekla glumica Ashley Bratcher, što nije potkrijepljeno dokazima. Kritičari su podijeljeni.
Na platformi »Rotten Tomatoes« 60 posto kritičara i 99 posto publike pozitivno je ocijenilo film, ali je Britanka W. Ide, kritičarka »Observera«, napisala da je riječ o »gromovito grubu i manipulativnu filmu koji je sputan nestalnim ritmom, pantomimom loših momaka i pretjeranom sklonošću kadrovima Caviezela koji plače bogobojaznim, muškim suzama«. Kritičarka T. Brady iz »Irish Timesa« napisala je: »Osvježavajuće je autentičan. Pripovijedanje je rutina. Ne podilazi ni okorjelim učenicima ni najgorim neprijateljima.« Bilo je i pomirljivih sudova, poput onoga K. EG Perryja: »Sam Jim Caviezel smrt je grabežljivcima djece u ovom dobronamjernom trileru koji ne zaslužuje biti potpuno otpisan kao propaganda kulturnoga rata.« Pomalo je teško razumjeti što je konkretno u filmu manipulativno ili što pruža povoda za kulturni rat. Najneobičnija je kritika ona Erin Albright koja ja napisala da film »perpetuira štetne mitove«, kao i etiketa Jutarnjega lista da se radi o »filmu koji desničari obožavaju«.
Filmolog Daniel Rafaelić smatra da su Disneyjevo zadržavanje filma i pandemija pridonijeli teoriji zavjere. »Radi se o dobrom akcijskom filmu koji podsjeća na ‘Rambo 5’. Komntroverze u filmu nema«, rekao je Rafaelić za HRT. Naglasio je da je to prvi neovisni film koji ide u distribuciju po kinima širom svijeta.
Zabrinjavajuće je što su francuski film »Slatkice« (2020.), koji na seksualiziran način prikazuje djevojčice od 11 godina, branili isti mediji koji sada kritiziraju »Zvuk slobode«. Također je zabrinjavajuće što je umjetno stvorena kontroverza oko filma koji se bavi temom koja nadilazi svjetonazorske podjele – da je spolno iskorištavanje maloljetnika zlo. Sve to upućuje na problem relativiziranja pedofilije. Vrijedi se prisjetiti da je 1978. skupina francuskih intelektualaca potpisala peticiju protiv kažnjavanja osoba koje se upuštaju u spolne odnose s djecom, a Svjetska zdravstvena organizacija donijela je, ponovno u relativističkom tonu, novu klasifikaciju koja vrijedi od prvoga siječnja prema kojoj je »pedofilija poremećaj tek kada osoba djeluje prema svojim nagonima prema djeci ili je zbog njih jako uznemirena«. Time zaštita djece i borba protiv njihova iskorištavanja pada u drugi plan u ime apsolutne slobode nečijega nastranoga užitka. To je kontroverzno, a ne film »Zvuk slobode«.
a 20 posto tih žrtava su djeca
