Dok je svojedobno među filozofima vođena diskusija o mogućnostima sigurne spoznaje, Rene Descartes iznio je zanimljivu tezu kako oslanjanje na osjetila nije nikakvo jamstvo jer se ne može isključiti mogućnost da je sve ono što čovjek vidi samo prijevara zloga demona (genius malignus) koji želi odvesti ukrivo, prikazati svijet drugačijim nego što jest. Sumnju taj poznati filozof završava glasovitom teorijom da se kod spoznaje čovjek može osloniti samo na razum: »Cogito ergo sum« (»Mislim, dakle jesam«). Nakon tolikih povijesnih razilaženja o spoznajnim mogućnostima, pa i onih glede društvenih odnosa, pojavilo se danas u zapadnom svijetu uvjerenje da određeni politički krugovi posjeduju apsolutnu istinu glede spoznaje svijeta i života. U duhu Descartesa moglo bi se postaviti pitanje: A što ako ljudi stoje pod utjecajem »demona« koji zavarava glede spoznaje, koji namjerno vodi u propast? Da takvo pitanje ima smisla pokazuje se najbolje u činjenici da toliko hvaljena ekonomska i kulturna globalizacija i nije toliko uspješna. Poznati lingvist i filozof Noam Chomsky s pravom u vezi s tim upozorava na opasnu zabludu kapitalističke ekonomske globalizacije. Kad bi doista bilo tako, ne bi u svijetu dolazilo do sve većega jaza između siromašnih i bogatih zemalja. Zapravo, prije bi se moglo reći da je na djelu velika prijevara, prijevara koja se danas u migrantima kao bumerang vraća bogatim zapadnim državama.
Pristalice globalne politike previđaju bitnu činjenicu. Globalizacija na ekonomskoj razini ne daje istu priliku svima. Štoviše ona, zbog slabe konkurentnosti siromašnijih naroda i nadmoći bogatijih i tehnički razvijenijih država, vodi u još veći jaz između siromašnih i bogatih u svijetu, bez obzira na to što je život posvuda materijalno ojačao. Problem leži u tome što su se umnožile i ljudske želje. A sklad uvijek ovisi o ravnoteži želja i mogućnosti. Pritom nije riječ samo o najsiromašnijim afričkim ili azijskim zemljama, nego i onima unutar Europske unije. Neokapitalistička globalizacija, koja svima koristi samo prividno, omogućuje bogatijima da dobiju lakše jeftinu radnu snagu i plasiraju svoje proizvode na druga manje konkurentna tržišta. Potvrda za to danas su masovni odlasci mladih školovanih ljudi unutar Europske unije iz siromašnijih zemalja, čija je nekonkurentna privreda razorena, u bogatije, gdje im se kroz vrlo niska primanja samo prividno nudi bolji život (uspješan život ne ovisi samo o trenutačnoj zaradi, nego i stotinu drugih čimbenika).
Sličan proces zbiva se i na području kulture. Liberalne ideje, pa i one vrlo upitne, iz jačih industrijskih i liberalnih država prodiru sve više u svijet tradicionalnoga građanskoga društva siromašnijih, destabilizirajući ionako poljuljano tranzicijsko stanje duha.
Njemački filozof Peter Sloterdijk zasigurno je u pravu kad upozorava na opasnu zabludu liberalnih političkih slojeva koji vjeruju da se preko noći globalizacijom može stvoriti »svjetskoga građanina«. Nemogućnost toga leži u prevelikoj ideološkoj razlici, u nepripremljenosti milijarda ljudi na potpunu koegzistenciju s drugima i drugačijima. Sloterdijk upozorava da je trebalo mnogo truda i vremena kako bi se od plemenskoga uspjelo stvoriti čovjeka nacije. Stvaranje »svjetskoga građanina« s današnjim velikim ekonomskim i ideološkim razlikama zasigurno je još teži i dugotrajniji proces. O tome bi trebali ozbiljno razmisliti oni političari koji si daju za pravo da tumače sve, pa i ono o čemu nemaju blage veze.
Nažalost u zapadnim zemljama danas je na vlasti »demokratska oligokracija« (hoi oligoi – mali broj) koja se nakon izborne prijevare ponaša kao da doista zastupa interes čitava svijeta. Na tu opasnost koncentracije moći u rukama maloga broja upozorio je svojedobno britanski povjesničar Ronald Syme u djelu »The Roman Revolution«, ustvrdivši da na kraju svake strukture vlasti stoji oligarhija (oligokracija), koja samo prividno poštuje mehanizme demokracije. Da se birači u zapadnom svijetu ne žele pomiriti s oligokracijom potvrđuju izbori u pojedinim državama. Na tu činjenicu upućuje svakako izbor Macrona u Francuskoj i Trumpa u Americi, gdje se jasno pokazuje da je narod nezadovoljan vladavinom maloga broja odabranih, koji su privatizirali politiku, vodeći svojom nesposobnošću svijet u sve jače razdore i sukobe. Narodu je dosta priče o novom moralu bez morala, gdje bezgranična narcisoidnost pojedinaca vodi svijet u nesagledive katastrofe, pa i mogući sukob civilizacija. Jer iz siromašnijih i opustošenih zemalja svijeta, zemalja zahvaćenih sušama, poplavama i namjerno izazvanim ratovima sve je više ljudi u pokretu koji traže prostor za preživljavanje.
Svijetu ne trebaju nove vrijednosti i novi moral, o čemu naveliko govore liberalni oligokrati, misli filozof Sloterdijk, nego realizacija onoga staroga koji je utemeljen u religijama i filozofskoj misli već prije nekoliko tisuća godina. Uspjesi Macrona i Trumpa više su prosvjed nego rješenje svih problema u Francuskoj i Americi. Njihove nenadane pobjede leže upravo u činjenici da je prosječni građanin sit laži koje birokratske oligokracije često prodaju kao jedinu istinu. Chomsky upozorava upravo na opasnost političke laži šačice odabranih koja nije sposobna koncentrirati se na ozbiljne probleme. A izlaz leži, misli on, upravo u ozbiljnom pristupu problemu i izazovima koji stoje pred svijetom, u temeljitoj i iskrenoj intelektualnoj debati. To je daleko važnije za društvo od medijske kampanje koja se danas vodi u svijetu protiv predsjednika Trumpa, jer njegov je izbor posljedica prosvjeda nezadovoljnih građana. Nažalost u zapadnom svijetu sve je manje ozbiljne, intelektualne diskusije o problemima koji nastaju kao posljedica promašene politike i globalizacije. Ratovi, osiromašenje i razne ideološke smicalice pokrenuli su stotine milijuna ljudi. Umjesto da se ozbiljno shvate ta migracijska kretanja, jer u sebi nose velik potencijal sukoba još uvijek ideološki vrlo udaljenih subjekata i naroda, govori se o nužnosti stvaranja liberalnoga svjetskoga građanina.
Velika migracijska kretanja događaju se upravo u trenutku kad zapadni svijet prelazi iz postmoderne u neko novo neizvjesno doba koje mnoga pitanja ostavlja otvorenim, pogotovo ona glede genetike, eugenike, ovladavanja novim tehnološkim izazovima, nestanka tradicije, sekularizacije i sve jače relativizacije temeljnih, starih vrijednosti. Istina, standard prosječnoga građanina zapadnoga svijeta poboljšan je u odnosu na prošla vremena. Manje je materijalnoga siromaštva i time uvjetovane patnje, ali istodobno se pojavljuju novi problemi, nove patnje, i što je ponajgore nedostatak optimizma. Prije pedesetak godina, nakon Drugoga svjetskoga rata, bilo je u Europi više siromaštva, ali i mnogo više optimizma, nade da bi se stvari mogle pokrenuti nabolje. Nažalost današnje »blagostanje« vrijeme je i velike nesigurnosti u odnosu na budućnost. Dok je čovjek sredinom 20. stoljeća bio više optimistički okrenut budućnosti, današnje se društvo suočava s vrlo pesimističkim stajalištima glede onoga što slijedi. Jednostavno rečeno, duh zapadnoga čovjeka danas je poprilično uznemiren zbog onoga što bi se moglo sutra dogoditi. Ta nesigurnost opaža se i u činjenici da sve veći broj građana gubi povjerenje u tradicionalne političke stranke, u oligokraciju koja se poslije izbora ponaša kao da naroda više nema. Narcisoidni i dobro situirani oligokrati, koji su izgubili realan odnos prema svojim biračima i stanju u društvu, pojačavaju svojim potezima još više neizvjesnost. Utoliko je mogućnost eksplozije prevarenih birača veća kad shvate da su problemi došli do granice kad se zamršen čvor više ne može raspetljati. Tada bi doista mogle na scenu stupiti aveti prošlosti.
Problem pojačava i činjenica da se dezorijentirani zapadni svijet danas sučeljava s prebrzim dolaskom novoga koje se ne može uklopiti u društvene odnose, pogotovo ne one liberalne, koji su i samomu zapadnomu čovjeku često vrlo suspektni. Islamski terorizam koji je u zadnje vrijeme poprilično uzdrmao sigurnost zapadnoga čovjeka pridonosi još više toj neizvjesnosti. Pri tome posebno zabrinjava pasivnost oligokrata koji time napokon priznaju svoju nemoć i nesnalaženje. Upravo ta činjenica upućuje na to da Chomsky ima pravo kad poziva na ozbiljnu društvenu diskusiju intelektualnih krugova, koji na svoj način snose posebnu odgovornost za stanje društvenoga duha. Krajnje je vrijeme za ozbiljan i iskren razgovor o svim bitnim pitanjima koja zabrinjavaju prosječnoga zapadnoga građanina. Nažalost oligokracija, u strahu da joj nesposobnost ne bude dokraja razotkrivena, ne dopušta razgovor stručnjaka. Štoviše, ona je na svakom koraku pokušava potisnuti, stvarajući od zabrinutih intelektualaca neprijatelje liberalizma i globalizacije. Umjesto istine medijski se plasiraju laži, koje trebaju uvjeriti kako se zapadna globalistička politika zauzima samo za dobro i drži sve konce u rukama.
Dobar primjer za to izvještaji su zapadnih medija o sukobima u sirijskom Alepu. Prosječan zapadni građanin dugo je vremena bio sustavno dezinformiran da je Alep sravnjen sa zemljom. Ono što su dobro upućeni krugovi znali danas je poznato svim građanima zapadnoga svijeta. Poznato je da se u tri četvrtine Alepa živjelo lakše nego u Zagrebu za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku. Lažnim izvještajima pokušalo se opravdati krivu politiku zapadne oligokracije. Na isti se način manipulira glede odnosa migranata i domaćega stanovništva. Izvještaji govore samo o sporadičnim napetostima, a velik je dio građana uznemiren i nesiguran zbog sve veće prisutnosti islamskoga terorizma.
Kad je liberalni filozof Sloterdijk upozorio na to da Europa može biti sretna ako se u doglednoj budućnosti uspije izgraditi kakav-takav suživot s došljacima, koji nemaju mnogo zajedničkoga s europskom civilizacijom, lijevi su ga mediji razapeli. Gotovo su ga proglasili rasistom. Očito je da oligokraciji i umjetno stvorenim stručnjacima njegova izjava nije odgovarala. Koliko je stanje u nekim europskim državama napeto svjedoči i to da se kod sučeljavanja dvaju kancelarskih kandidata u Njemačkoj, Merkel i Schulza, razgovor vodio uglavnom o pitanjima integracije migranata, islamskoga terorizma i turskoga predsjednika Erdogana. Taj dojučerašnji veliki prijatelj nekih europskih oligokrata i ne krije više da želi čisto islamsko, šerijatsko društvo, i to ne samo u Turskoj, nego i šire. Upravo to upućuje na činjenicu da je krajnje vrijeme da se otvori prostor za ozbiljnu diskusiju stručnjaka glede globalizacije i mogućnosti integriranja muslimanskih došljaka u strukture zapadnoga društva, ali i o pitanjima pravih vrijednosti. U suprotnom, zbog sve većih nesporazuma i mogućnih nereda, pojačavat će se kontrola građana. A to bi bio put za dokidanje slobode pojedinca, bez čega nema temelja za demokratsko društvo. Ono što bi zapadne oligokrate trebalo posebno zabrinjavati jest činjenica da Europa postaje žarište mogućih sukoba, a islamski se svijet sve više pretvara u monolitno religijsko društvo jer je život kršćana i pripadnika drugih religija, kao i ateista, tamo gotovo onemogućen.
Bliskoistočni kršćani koji su bili most sporazumijevanja između arapske kulture i zapadnoga svijeta, zahvaljujući promašenoj zapadnoj politici, gotovo da su nestali. I dok tamo nema više ni potrebe za dijalogom između muslimana i drugih, Europa postaje poprište tihe islamizacije. Prevelika popustljivost na svim područjima života, od sudstva, školstva i prehrane pa do nijekanja autentičnosti zapadne civilizacije, otvara prostore za nezadovoljstvo domaćega stanovništva. I upravo u tome krije se velika opasnost za mir. Jer kad iracionalno potpuno zavlada, racionalno gubi svaku mogućnost posredovanja. Krajnje je vrijeme da se oligokrati dadnu posavjetovati od stručnjaka kako bi se spriječilo ono najgore. Jer u pitanju nije samo islamski terorizam.
Da i među političarima ima onih koji se usude dići glas upozorenja pokazuje parlamentarac CDU-a Hans-Jürgen Irmer, koji upozorava na sve veću islamizaciju njemačkoga društva, što izaziva nemire kod domaćega stanovništva. A da je probleme i mogućnost eksplozije nezadovoljstva naroda potrebno uzeti ozbiljno pokazuju neki neočekivani događaji u Europi. Zar je netko prije desetak godina mogao i pomisliti da će Velika Britanija izići iz Europske unije? Zar je netko, osim pojedinih ozbiljnih analitičara, prije pet godina mogao slutiti da će Europa biti preplavljena tolikim azijskim i afričkim imigrantima, i to dobrim djelom zbog vlastite promašene globalne politike? A možda i zbog toga što to nekomu odgovara? Kako se ne bi dogodila još mnoga druga, opasna iznenađenja, vrijeme je za temeljitu diskusiju o svim pitanjima, pa i onima koja oligokraciju čine nervoznom. Diskusija je upravo potrebna sada dok još uvijek postoji mogućnost za pronalaženje pozitivnih rješenja koja ne bi ugrozila ničiji život, ali ni sigurnost i budućnost zapadnoga društva. Krajnje je vrijeme da zapadna oligokracija uvaži činjenice, a ne da se služi otrcanom frazom kako neki kritičari žive u postčinjeničnom vremenu. U suprotnom mogle bi se činjenice razbiti o glavu čitavomu zapadnomu društvu.
