U starosti ili nemoći ljudi starije dobi (najčešće samci) traže određenu sigurnost u obliku skrbi za svoje potrebe. Kao protuuslugu za takvu skrb daju svoju imovinu (najčešće stan ili kuću) u korist trećih osoba koje su preuzele obvezu pružanja skrbi. Pravni poredak Hrvatske dopušta da raspolaganje vlastitom imovinom u takvim slučajevima može biti oporukom, darovanjem, ugovorom o doživotnom uzdržavanju ili ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju. Među poštenim i moralnim ljudima svaki je takav oblik prihvatljiv. Ipak, u obliku raspolaganja imovinom ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju često se izigrava preuzeta obveza uzdržavanja na štetu primatelja uzdržavanja. Zato se i postavlja pitanje zašto država Hrvatska, odnosno njezina vlast i dalje ne reagira na »lopovsku« zakonsku odredbu koja dopušta izigravanje obveze uzdržavanja, unatoč brojnim slučajevima zloraba u kojima uzdržavana osoba ostane bez uzdržavanja i bez imovine. Iako zakonski propis koji dopušta ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije sam po sebi lopovski, njegova primjena dopušta lopovima i lešinarima izigravanje preuzetih obveza davanja uzdržavanja.
Da bi se shvatilo u čemu je opasnost takvoga ugovaranja, treba najprije upozoriti na bitnu razliku između ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju odmah se dopušta prijenos vlasništva s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja, koju ovaj može dalje otuđiti, a davanje uzdržavanja zanemariti, pa čak i prekinuti. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju imovina ipak ostaje u vlasništvu uzdržavanoga do njegove smrti, što znači da davatelj uzdržavanja može tom imovinom raspolagati tek nakon smrti primatelja uzdržavanja.
U bivšem poretku nije postojala zakonska regulacija dosmrtnoga uzdržavanja, ali je pravno to bilo moguće kao slobodno ugovaranje. Dosmrtno uzdržavanje uvedeno je u Hrvatskoj tek s donošenjem Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br.35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. Dakle, tek nakon 15 godina postojanja države izglasan je taj zakonski propis (članak 586. Zakona), valjda kao »tobožnja« dopuna ili »poboljšanje« ugovora o doživotnom uzdržavanju (članak 579. Zakona). Zapravo posebnom zakonskom formulacijom izmišljenoga »dosmrtnoga« uzdržavanja javno su zakonom upućeni brojni nemoralni grabežljivci na zloporabe. Time ne pokušavamo unaprijed ocrniti časne građane koji su sklapali i takve ugovore i koje su pošteno izvršavali.
Dva su ugovora formalno slična jer uzdržavani u oba slučaja očekuju uslugu, a davatelji uzdržavanja očekuju protuuslugu. Zato valja ponovno upozoriti »u kojem grmu leži zec«, a to je bitno. Iako se svaki od tih ugovora treba obvezno ovjeriti kod javnoga bilježnika kao preduvjet za upis zabilježbe u zemljišnim knjigama, bitna je razlika da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prijenos vlasništva može dogovoriti odmah, što znači da uzdržavatelj postaje zemljišnoknjižni vlasnik trenutkom upisa te ima pravo raspolaganja i otuđenja, bez pitanja uzdržavanoga kao prijašnjega vlasnika.
Za razliku od toga, kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojim se prijenos vlasništva može ostvariti tek nakon smrti primatelja uzdržavanja, obveznik davanja uzdržavanja ne može raspolagati nekretninom prije smrti uzdržavanoga. Dakle u tom slučaju primatelj uzdržavanja daleko je jače zaštićen u svojem pravu na primanje uzdržavanja sve do svoje smrti, jer pravno i faktično zadržava svoje vlasništvo.
Osim nekretnina ili samo dijela nekretnina, predmet obaju ugovora može biti i druga imovina, npr. pokretnine ili neke druga prava za koja se vodi javni upisnik.
Uzdržavani koji temeljem bilo kojega od tih ugovora raspolažu svojom imovinom kako bi primali uzdržavanje donekle se mogu zaštititi unošenjem u ugovor odredbe o »pravu doživotnoga uživanja«, npr. pravu stanovanja. Međutim, ako davatelj uzdržavanja koji je stekao vlasništvo temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju proda stečeni stan trećoj osobi, primatelj uzdržavanja ne može ništa i ostaje na milost i nemilost toga novoga vlasnika.
Iako se oba ugovora mogu za vrijeme trajanja ugovornoga odnosa raskinuti zbog opravdanih razloga, uvijek je bolje zaštićen uzdržavani koji ima zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju.
U dilemi između ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju preporučuje se zaključivati ugovor o doživotnom osiguranju kao sigurniji za primatelje uzdržavanja. Ako netko kao mogući davatelj uzdržavanja izričito predlaže oblik ugovora o dosmrtnom uzdržavanju umjesto doživotnom, a nema za to uvjerljivih razloga, preporučuje se poseban oprez. Najbolje je posavjetovati se s odvjetnikom pa tek nakon toga poći k javnomu bilježniku radi ovjere ugovora, iako bi i sam bilježnik uvijek trebao upozoriti na pravne posljedice svakoga ugovora.
Nažalost, starije osobe, pa i bračni partneri, izloženi samoći i nesigurnosti, pa i poteškoćama održavanja svojih nekretnina te niskih mirovina, često sklapaju ugovore o dosmrtnom uzdržavanju u nadi da će netko preuzeti brigu za njih. Najviše su pogođeni oni bez djece i oni kojima su djeca otišla na rad u inozemstvo. Osim toga, zaključivanjem bilo kojega ugovora vlastita djeca ostaju bez prava nasljeđivanja. Zato bi se i djeca, ako mogu, trebala više skrbiti o vlastitim roditeljima da se ne bi iznenadila kada ostanu bez nasljedstva.
Pravna neupućenost prosječnih građana često ide na njihovu štetu, a država ostaje i dalje komotna, čak indolentna, jer ništa ne poduzima radi izmjene, odnosno brisanja zakonske odredbe o dosmrtnom uzdržavanju.
