Nije bez razloga apostol Pavao govorio o patnjama. Kaže on: »Sve patnje sadašnjega vremena…« To može izreći samo čovjek koji je izbrazdan različitim mukama. Nije apostol mislio samo na jednu vrstu patnje (možda samo na one ljude koji su mu prijetili smrću). Bilo je tu različitih patnja. Besane noći, zadirkivanja nakon neuspjeha u širenju vjere, nesuglasice s ostalim apostolima, a tek brodolomi, kamenovanja, bičevi… I takav sveti Pavao hrabro govori: »Sve patnje!« Tko bi mu se usprotivio? Tko bi mogao odmahnuti rukom kada tako kaže? Nitko! I sve što ga je pogodilo nije u njemu razbilo pozitivan pogled na život. Netko bi drugi na Pavlov život već davno sve ostavio: »Pa što mi ovo treba?!« No taj čovjek nije. Nije ni tražio utjehu. Nema u njegovim riječima nekakvih romantičarskih zanosa kojima bi se izbjegla surovost patnje: nema iscjeljenja rana, nema zavoja, nema nekoga tko bi ga tješio. U patnji hrabro gleda prema budućnosti. »Buduća slava koja se ima očitovati u nama.« Nije rekao »u meni«, ni »u tebi«, ni »u vama«. Nikoga ne lišava ni patnje ni slave. Svaki je vjernik dio iste kršćanske priče, istoga kršćanskoga puta, istoga usmjerenja prema Kristu. Ne može se patnja odvojiti od slave, ne mogu se Isusovi posljednji trenutci olako zaboraviti jer isti Uskrsnuli na sebi nosi tragove čavala.
Ništa čudno da se poput nekakva matematičkoga koordinatnoga sustava kroz Pavlov život presijecaju patnja i slava. I jedno i drugo prati njegov život. Patnja i slava čine egzistencijalni pravac koji vjernik ne može zaobići. Govori o patnjama sadašnjega vremena! Patnje Pavlova vremena možda su drugačije nego one sada, ali su isto patnje. Danas, barem u Hrvatskoj, nema takve otvorene egzistencijalne prijetnje koje je doživio apostol, ali ima drugih vrsta patnja. Koliku patnju uzrokuje kršćansko odgajanje djece, koliko nesuglasica ako čovjek želi ostati vjeran svojoj obitelji, kakvi su samo problemi ako se pokušava spojiti slavlje mise i nedjeljni odmor! Tko želi biti Kristov, duboko osjeća, poput apostola, te sadašnje patnje.
Ivan Zlatousti, u tumačenju istoga retka, prepoznao je povezanost patnje i slave o kojoj govori apostol: »Iz ovoga se ne može reći da je odmor gdje je slava, nego gdje je slave, tamo ima odmora. On ne kaže ono što će biti, nego što će se objaviti u nama, kao da već postoji, ali je neobjavljeno. Budite stoga dobra srca! Već je sve pripremljeno i čeka vaše napore. Ono je pohranjeno tamo gore zahvaljujući tome što je veliko i neizrecivo. Nije stavio samo patnje ovog sadašnjeg vremena, nego želi pokazati da nije sve u kvaliteti nego i u kvantiteti. Ove patnje, kakve god bile, vezane su za naš sadašnji život, ali blagoslovi koji dolaze dosežu vjekove bez kraja. Budući da nije imao načina kako da blagoslove posebno opiše, imenuje ih prema onome što je kod nas posebno predmet želje, a to je slava.«
Što je sve kršćanska patnja? Nisu li to trenutci nerazumijevanja kršćanskoga života ili mišljenje da se o vjeri može znati do te mjere da se nikoga više ne sluša? Možda je apostol nekima postao nerazumljiv jer patnja mnoge udaljuje od vjere. Ako je vjera povezana s Bogom, zašto bi se patilo? Zašto bi život dobivao smisao po nečemu što se pod svaku cijenu želi izbjeći? Sveti Pavao to je dobro znao. On je patnju i slavu držao u istom koordinatnom sustavu. I minusi i plusevi nekamo su ga vodili. Odveli su ga do toga da je hrabro rekao: »Slava se ima očitovati u nama.« Svi vjernici u istim teškoćama, a na kraju u istoj slavi. Takav je kršćanski život – koordinatni sustav patnje i slave. U njemu nema pojedinaca koji bi ga samostalno riješili. Nipošto. Sustav je to gdje nitko nije sam, nitko ga ne će jedini prijeći, nitko ga nije ni lišen, nitko u njemu nije najmudriji, nitko ni nepogrješiv, ali svi zajedno dolaze do cilja. Tu se krije odgovor na nošenje i patnje i slave, u riječima da je apostol sve prebrodio u zajedništvu, u Crkvi koja smjelo korača za Kristom.
Gospodine, nemoj da se u patnji, kao ni u slavi, osjećamo sami jer tko je Tvoj, nikada nije usamljen, zna da je put patnje i slave hod zajedništva u Crkvi okupljenoj oko Tebe u vijeke vjekova. Amen.
