Dok se za vjernike diljem Hrvatske najveća svetkovina proslavljene Crkve – Svi sveti – zbog običajnoga obilaska grobalja posljednjih godina često svodi tek na svečaniji uvod u Dušni dan, na posljednje ljudske stvarnosti svijet upozorava suvremeni transhumanizam. Između svakodnevnih prijetnja nuklearnim uništenjem čitava svijeta sve se glasnije probijaju glasnija obećanja znanstvenih »magova« i tehnoloških divova o svojevrsnoj vječnosti na zemlji – životu bez fizičke patnje i mentalnoga ograničenja, pa i bez same smrti. No dok obećavaju vječni život, sile napretka, čini se, ne uspijevaju razviti ni njegovu blijedu privremenu inačicu. Unatoč ulaganjima od više desetaka milijarda dolara, famozni »metaverzumi« – digitalni svjetovi čiji rastjelovljeni »stanovnici« mogu, primjerice, kupovati virtualno zemljište i »umjetne« umjetnine – zbog posvemašnje nezainteresiranosti korisnika trenutačno prolaze tešku financijsku krizu. Poučak toga sunovrata ujedno je zaboravljena poruka Sviju svetih: od tijela se ne može razdijeliti ljepota ljudskoga života – kako ovozemaljskoga tako i vječnoga.
Ovih dana, kada se listopad bliži završetku i svetkovini Svih svetih, u zagrebačkoj galeriji »Klovićevi dvori« posjetitelji mogu pogledati izložbu »Svijet robota«. U mrežnom opisu izložbe među ostalim stoji: »Robotika, kao znanost i tehnologija, iznimno je važan projekt 21. stoljeća koji je, oponašajući ljudske poslove, neodvojiv dio naše svakodnevice. Na vremenskom zidu prikazujemo kako su roboti evoluirali i također možemo vidjeti što robota čini boljim od čovjeka.« Tek potkraj teksta, nakon optimističnih tvrdnja, pojavljuju se i neka pitanja poput: »Bismo li bili sretni da nam robot pomaže u liftu?« Ne treba otputovati u svijet glasovitoga animiranoga filma »WALL-E« da bismo se upitali je li doista dobro da sve umjesto čovjeka radi stroj, ali treba iščitati misao skrivenu u navedenom tekstu: ako postoji nešto bolje od čovjeka, zašto se čovjek ne bi tehnološki poboljšao? Robotizacija, kiborgizacija, nanotehnologija, razvoj umjetne »inteligencije« i digitalnih alata općenito neki su od poticaja znanstveno-filozofskomu pokretu zvanu transhumanizam. Ako je razvitak u bolji oblik imperativ čovječanstva, izmijeniti čovjeka radi nadvladavanja tjelesnih ograničenja, lošega raspoloženja, bolesti, starenja i smrti obveza je, smatraju transhumanisti. Napustiti ranjivo, ograničeno i smrtno tijelo te vezati svoju svijest uz čiste i sjajne mikročipove san je transhumanista, novo obećanje besmrtnosti. Međutim, sva su čovjekova iskustva vezana uz tijelo, pa tako i svijest. Tijelo nosi identitet; iako ograničeno i ranjivo, izražava osobu. Kršćanstvo, s vjerom u utjelovljenje Boga koji se učovječio da bi čovjeku vratio izvorno bogoliko dostojanstvo, doista je religija tijela. Svi sveti i Dušni dan, koji stoje na početku studenoga, podsjećaju na izvjesnost smrti, ali i na vjeru u uskrsnuće tijela i vječni život. Povijest nauka Crkve upućuje na važnost tijela: uvijek je iznova odbacivala razne oblike manihejstva – vjerovanja da je materijalno tijelo zla tamnica koja sputava nematerijalnu dušu.
Pojam transhumanizam prvi je spomenuo Julian Huxley, no o pokretu možemo govoriti tek od osamdesetih kada skupina znanstvenika artikulira program. Nick Bostrom i David Peirce 1998. osnivaju Svjetsku transhumanističku udrugu, The Transhumanist FAQ. Tom je prigodom Bostrom predstavio transhumanizam kao »intelektualni i kulturni pokret koji afirmira mogućnost i želju za fundamentalnim napretkom ljudskoga stanja primjenom razuma, posebice razvijanjem i širenjem dostupnosti tehnologija za suzbijanje starenja i unaprjeđenje ljudskih intelektualnih, fizičkih i psihičkih kapaciteta«.
Drugi dio definicije naviješta prefiks trans – ne liječenje koje popravlja ono što je čovjeku svojstveno po naravi poput srca ili noge – nego unaprjeđenje, nadogradnja prema onom što nadilazi granice čovjeka kao vrste. Tako u Transhumanističkom manifestu iz 1993. stoji: »Inteligencija želi biti slobodna, ali posvuda je u okovima. Zatočena je biologijom i njezinom neizbježnom oskudnošću. Biologija nalaže ne samo vrlo ograničeno trajanje, smrt i slabo zadržavanje pamćenja, nego i ograničenu brzinu komunikacije, prijevoza, učenja, interakcije i evolucije. Biologija nije bit čovječnosti. Starenje je bolest. Nadogradnja i unaprjeđenje ljudskoga tijela i mozga ključni su u prevladavanju ograničenja, i ta je dobrobit ključna kako bi se napredovalo u sigurnu i zdravu okruženju.« Ipak, Manifest priznaje mogućnost zlouporabe tehnologije te se zalaže i za »etičnu uporabu tehnike i znanosti utemeljene na provjerenoj metodi«. Drugi važan dokument, Transhumanistička deklaracija, u svojoj posljednjoj inačici ide i korak dalje: predviđa mogućnost proširenja ljudskoga potencijala prevladavanjem starenja, kognitivnih nedostataka, nedobrovoljne patnje i ograničenosti čovjeka na planet Zemlju. Zauzima se za omogućavanje pojedincima široka osobnoga izbora oblikovanja svojih života. To uključuje upotrebu tehnika potpomaganja pamćenja, koncentracije i mentalne energije, terapije produljenja života, tehnike reprodukcijskoga izbora, postupke zamrzavanja pokojnika i mnoge druge. Potraži li se zajednički nazivnik tih izvora, otkriva se vjerovanje da se sve navodno biološki zadano može i treba promijeniti. Danas već postoje uređaji poput Thynca gdje korisnik pomoću mobilne aplikacije određuje kada se želi osjećati opušteno a kada ushićeno. Također, u začetku su istraživanja BCI tehnologije (Brain computer interface) čiji je cilj elektrode usađene u mozak povezati s računalom; čovjek bi mogao pretraživati neki pojam na mreži čim pomisli na nj. Danas već postoje kibernetički usadci – čipovi za plaćanje računa, kakav si je 2019. u ruku dao ugraditi Šibenčanin D. P. Osim toga, transhumanizam je usko povezan i s prevladavanjem spolnosti kao tjelesne dimenzije čovjeka. Tako je već 1985. u poznatom eseju »Kiborški manifest« feministkinja Donna Hraway slavila kiborga kao biće koje nadvladava binarnu oprjeku muško-žensko i, nasuprot slici žene kao majke prirode, omogućuje ženi puno sudjelovanje u svijetu razuma, znanosti i tehnike. Rezultat je transhumanizma posthumano biće – fizički i mentalno poboljšan čovjek kojemu je vijek produljen, koji kontrolira reprodukciju i po potrebi je postrodan, a u idealnom slučaju besmrtan. No baš kao u Huxleyjevu romanu »Vrli novi svijet« takav »čovjek« više se ne može nazvati čovjekom jer naziv homo (»zemljanko«) više ne odgovara njegovoj naravi.
I dok je čežnja prema oslobođenju od ograničenja i besmrtnosti oduvijek pratila čovječanstvo, kako pokazuje Ep o Gilgamešu, sve velike duhovne tradicije upućuju na »organski« način nadilaženja staroga, sebičnoga »ja« – moralno usavršavanje. Organičnost podrazumijeva čovjeka kao cjelinu: duh i tijelo u ovozemaljskom životu nerazdvojno su povezani pa se vježbanjem tijela ostvaruje duhovna sloboda, kao i obrnuto. Kršćani su pozvani na novost života; svojim zalaganjem odgovoriti na dar Božje milosti koja ih u Kristu preobražava u novo stvorenje. »Kraljevstvo je Božje među vama«, propovijeda Isus, naznačujući time nov moralni poredak ljubavi i solidarnosti. Molitva, askeza, odnos s Bogom i djela milosrđa putovi su usavršavanja čovjeka, a u njemu svoje mjesto ima i misterij patnje. Izvrsni su način humanizacije i oblici stvaralaštva: umjetnost, filozofija, znanost, tehnika. Rađanje djece, s druge strane, već je Platon proglasio izrazom čežnje za besmrtnošću. Transhumanizam, međutim, čini rađanje nepotrebnim, čak suvišnim, pogotovo ako se pojavljuje u sprezi s iskrivljenom ekološkom idejom. On poboljšanje čovjeka namjerava postići drukčije, i to pomoću dviju strategija. Prva je čovjeka proglasiti strojem. Nju slijedi izraelski povjesničar u knjizi »Homo deus«; ako čovjek i nije drugo nego biološki stroj, nema razloga da se taj stroj ne »nadogradi«. Stapanjem svijesti s računalom nastat će super-um, velika sinteza svih podataka – neka vrsta podatkovnoga »boga«. Druga je strategija stroj postupno proglasiti čovjekom. Tako filozof Sandro Skansi piše da, shvati li se sloboda kao odabir opcije na temelju procjene vjerojatnosti posljedice izbora, onda umjetna »inteligencija« posjeduje slobodu. Moglo bi se zaključiti, ne bez ironije: Ako je teolog i filozof Anselmo Canterburyjski u 11. stoljeću objavio knjigu o misteriju Kristova utjelovljenja – Cur Deus homo (»Zašto je Bog postao čovjekom?«), danas bi trebalo teološki promisliti o pitanju Cur homo deus ili Zašto bi čovjek postao »bogom«.
