I opet, Cvjetnica: dolazak poniznoga kralja sred klicanja mnoštva i suza nad Jeruzalemom. I opet, Veliki tjedan: novi savez u krvi, voda iz probodena srca, miomiris za satrto tijelo. I opet, otajstva u koja čovjek teško ponire zbog toga vječnoga »opet«; zbog kotača kolotečine pod kojima trodnevlje postaje kao ravnodnevica. Nemoguće je tada ne zapitati se mogu li se dani Kristove smrti kako »uskrisiti«. Nemoguće je istom ne primijetiti: na to bi pitanje odgovoriti znao onaj tko neprestano mora »uskrisivati« svakodnevlje – pjesnik. No ne bilo kakav pjesnik, nego onaj koji s Golgote i ne silazi. Baš se tako može opisati Drago Čondrić, koji i nakon 15 poetskih knjiga odgovara na pitanje što ga je – stojeći u mašti podno Kristova križa – postavio u poemi »Golgota, Golgota!«: »Zar ne bi trebalo, braćo, da ovu patnju još jednom promislimo?« Nagrađivani splitski pjesnik livanjskih korijena prigodom Svjetskoga nas je dana poezije i svojega osamdesetoga rođendana rado pristao provesti kroz dane Kristove muke tragom svojih stihova, u kojima se biblijsko nadahnuće sjedinjuje s epskim zamahom.
I sad se još pitam kako razumjeti nebo. Kako razumjeti da je Bog, videći da čovjek ne može sam zadovoljiti božansku pravdu, odlučio sam postati čovjekom, sam se žrtvovati za čovjeka? Jedini ispravan odgovor koji mi se ponudio jest ljubav. Čitava se namisao spasenja zasniva na ljubavi, pa se ta misao kao zlatna nit provlači i kroz čitav moj opus. Ali kako je ljubav teška, u gotovo je svakoj pjesmi prisutan i križ koji je čovjek dužan nositi; u gotovo je svakoj pjesmi prisutna Golgota. Golgota je doista zlatni rudnik u kojem pronalazite to više zlata što dublje kopate; ona je nepresušni izvor energije koja slabu i nestalnu vjeru neprestano podgrijava.
Ali Golgota je i brdo čijim obronkom zajedno s Kristom vučemo križ na kojem ćemo se razapeti da bismo se spasili. Jer Kristu se možemo suobličiti samo razapinjući svoju nutrinu i svoj ego. Golgota, to je božanska pravda.
Otkad su se za leđima praoca Adama s treskom zalupila edenska vrata, otada Bog razmišlja o spasenju. I otada na umu ima Golgotu. Bog je, naime, odabrao jedan narod da cijelo čovječanstvo privede spasenju: s njim je sklapao saveze, no narod ih je iznevjeravao; njemu je davao zapovijedi, no Izrael ih je kršio; Bog se približavao, ali čovjek je od njega bježao. I zato je Bog odlučio sklopiti novi savez, drukčiji od svih dotadašnjih – ne savez zabrana, nego savez primjera: sam će pretrpjeti sve što čovjek trpi na zemlji da bi shvatio čovjeka i njegovu nevjeru. Rodit će se u pećini, kao najmanji od najmanjih; umrijet će na križu, kao najmanji od najmanjih. I tko povjeruje da je to na križu Bog, spasit će se. Ljudi najčešće misle da spašava molitva, da spašava pokora, pa mole puste molitve i prinose puste pokore. Ali bez vjere srca, bez prihvaćanja te istine čitavim bićem, sve je to kadionik bez kada.
Da bismo shvatili veličinu Božje ljubavi, moramo se u miru uputiti u vlastitu dubinu. Za »blagu vijest« u svijetu kakofonije treba nam, kao i nekoć, velika tišina. Tišina vazmenoga trodnevlja.
Kada sam počeo pisati, takva se poezija nije objavljivala. Nije to bilo zabranjeno službeno, ali jest prešutno. Govorili su mi: »Zašto pišeš baš o tome? Zašto uvijek nešto o Bogu, nebu i duši kad ne postoji ni Bog ni duša ni nebo?« Bilo je izrugivanja, pa i zlostavljanja; na tiskanje nisam smio ni pomisliti. Milijun očiju pratilo je tko ide u crkvu na Veliki petak, i pozivali su nas na obavijesne razgovore. Zato i kažem: za blagu je riječ uvijek bila potrebna velika tišina, tišina Velikoga petka. A danas napokon imamo slobodu u kojoj tu tišinu možemo i »slušati«.
Nigdje se tišina ne može osjetiti kao pred euharistijom, pred Presvetim u klanjanju. Tu čovjek može osjetiti čvrstu os oko koje se okreće čitav njegov život, onako kako je i Rilke osjetio da kruži okolo Boga, »toga prastaroga tornja«.
Da je Isus uzjahao kakva rasna lipicanca, s mačem oko pasa i perjanicom na glavi, kako bi tek bio dočekan! Jer Židovi su iščekivali narodnoga kralja, a ne spasitelja čovječanstva. A tko bi vjerovao kralju na magarcu? No narod takvu kralju svejedno kliče »Hosana sinu Davidovu!« i prostire haljine po njegovu putu. Zbiva se nešto toliko čudesno da čak i magarac sluti da na njemu jaši spasitelj svijeta. To nadilazi um, ali srce osjeća Božju blizinu; i osjeća da joj se mora približiti. Od osjećaja nedostojnosti Bogu ne težimo manje. Upravo suprotno.
Bog je čovjeka stvorio da s njime druguje, ali čovjek se pokazao neharnim stvorom. Nije bio dostojan povjerenja koje mu je darovano. A danas nije čak ni svjestan svoje nedostojnosti.
Da smo svjesni svoje nedostojnosti, ne bismo se prema svijetu oko sebe ponašali kao osioni kraljevi, uništavajući sve što je stvoreno da nam služi. Da smo svjesni svoje nedostojnosti, ne bismo se prema čovjeku ponašali kao gospodari života i smrti, prekidajući živote nerođenih. Čovjek danas i živi bez nade jer živi bez Boga: sam će izmijeniti prirodne zakone i stvoriti što mu god treba. Sam će postati Bog. Tako nastaje »svijet podijeljen ljudskom kožom«, kako veli pjesnik. Na zemlji na kojoj čovjeka okružuje samo njegova koža, njegovo ja, ne može biti nade. A onda i »poluprazno nebo« postaje obična floskula.
Kristove riječi o euharistiji uistinu su bile pretvrde za Židove, čak i za apostole. A pogotovo su bile pretvrde za jadnoga Judu Iškariotskoga, koji mora da je u tom trenu začepio uši i izletio iz dvorane posljednje večere.
Jer je kao zelot – pripadnik sekte koja se Rimljanima nastojala oduprijeti silom u iščekivanju kraljevstva pod vlašću židovskoga mesije – u Kristu vidio idealnoga kandidata koji će povesti narod u borbu za oslobođenje iz rimskoga sužanjstva. Sve do Velikoga četvrtka. Kada je Krist izgovorio: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, kada je otkrio kako ima ostati među svojim učenicima do svršetka svijeta, za Judu je to bio kraj.
Juda je zbog te sulude ideje otpisao Boga, ali istodobno je znao da čini nešto loše. »Izdadoh krv pravednu!« A znali su to i drugi: svećenički glavari nisu htjeli preuzeti trideset srebrnjaka Judine krvarine. A ipak su Isusa osudili. U tom smislu svatko od nas Krista izdaje i sudi kada god guši glas savjesti.
Izvedoše kralja za pokazat svima
S krunom od trnja i trskom u ruci
Izranjena sva u modrim podljevima
Ecce homo, svijete, uživaj u muci
Nevinoga s jezom slušaj kako ječi
I njegovom boli svoje boli liječi.
Izranjen al’ stamen u poslanju svome
Razdražujuć vašu uzavrelu maštu
Okrenutu čudnom jalu iskonskome
Dok pravdu vam razni bezumnici kroje
Vrijeme je da Nebo progovori svoje.
S pogledom proroka u budućnost gleda
Plakao bi zbog vas al’ mu nije dano
Ili mu vizija suzi krenut ne da
Da čistoću žrtve suza ne ukalja
Ecce homo, svijete – evo tvoga kralja.
Svi smo mi ti šutljivi neznanci koji se silazeći niz Golgotu busaju u prsa zbog ubojstva pravednika, no čim dođemo kući, pretvaramo se u ono što smo bili prije Golgote: u psovače i zlostavljače svih vrsta. U korizmi se posipamo pepelom kajući se i za nepočinjene grijehe, a nakon Uskrsa se prepuštamo svakodnevici bez okusa i mirisa da se ne bismo morali ponovno prihvatiti križa svoje nutrine. Zato mislim da bismo Krista smaknuli i prije nego Židovi. Ako se i ne bi našao tkogod da ga ubije, već bismo ga zatvorili u umobolnicu ili bismo prikratili muke eutanazijom. Sigurno bismo taj čin nazvali humanom gestom, perući ruke poput Pilata.
Nije li sam Krist rekao: »Što god ne učiniste jednomu od ove moje najmanje braće…«? U njihovim je bolima Krist razapet. A zašto ga s križa ne skinemo? Jer nam je zbog osobne slabosti i društvenoga egoizma pretežak i vlastiti križ. Teško nam je ponijeti križ i naših najbližih, a kamoli onih nepoznatih.
Šimuna Cirenca vidim kao moderna čovjeka – uostalom, kao sebe sama. Da meni netko prisilno natovari križ od 60 kilograma da ga nosim uzbrdo po zvizdanu, a već sam cijeli dan teško radio, što bi mi bilo u srcu? Sigurno moja patnja. Koliko sam orao, a jesam li morao? Jesam li trebao onu lozu toliko dotjerivati, jesam li trebao do tri sata kopati? I možda bi se tek onda u srcu našlo i sućuti, kao u Šimuna.
Jasno je da je Golgota stvaran događaj. Ali taj se događaj zbiva svaki dan: u svakoj svojoj životnoj teškoći vidim odbljesak Golgote. I rekao bih da nam na tom iskustvu Božje blizine u našim mukama i anđeli zavide. A zamislite tek kako je đavlu gledati kada se tkogod zdušno uhvati svojega križa!
Preteško je bilo Isusovo umiranje: gušio se zbog manjka zraka u plućima dok su ga žestoko pekle rane od čavala. No kada je skončao na križu, njegova se žrtva nije time završila. On je svoje lice pokazao, ali sada je red došao na svijet, na rod koji je trebao niknuti iz umrla pšeničnoga zrna: na Josipa iz Arimateje i Nikodema, na žene koje su mu pomazale tijelo miomirisima, na učenike koji su pohodili grob… Svima njima bilo je nezamislivo da Mesija mora umrijeti, kao što je i nama danas neshvatljivo da je Krist bio čovjek. Tako časovi otkupljenja dođoše gotovo do kraja, a da svijet još nije upoznao Krista: tek je uskrsnuće svima očitovalo da je on Sin Božji.
Marija je zasigurno osjećala da Isusu nikada nije bila bliža nego u smrti. U tom posljednjem zagrljaju pod križem otkrila nam se sva ljepota smrti. Da se čovjek upravo u svojoj smrti sjedinjuje s Bogom i sa svojim najmilijima; da umrijeti sebi ne znači zanijekati sebe, nego priznati se malenim pred Bogom. To je plamen koji liže iz Kristova groba, plamen Velike subote.
Iako mu radost dovršenoga spasenja obuzima srce, pjesnik se pred uskrsnućem mora zabrinuti. Svjetlost nadire kroz sve prozore duše njegove, a u ušima mu odzvanja veličanstveno »Aleluja«; ipak, neka zebnja podgrijava strah od vlastite umiješanosti u đavolsku rabotu. Pjesnik vidi sve što se dogodilo nakon Golgote i nakon uskrsnuća, sve ono što je i Krist vidio da će se zbiti dok je umirao i dok je ustajao. I zato je pjesnika strah. Ali pjesnik vjernik zna da će Bog na kraju sam ispuniti svoje obećanje i učiniti »sve novo«: i nebo, i zemlju, i čovjeka. I zato je pjesma vjerniku – radost.
