Smrću Olivera Dragojevića ostala je neispunjiva praznina, ali i nadahnuće za mlađe naraštaje pjesnika, skladatelja, pjevača. Dalmacija je zastala odlaskom Pjevača, svjesna da samo talentom i trudom može ponovno poletjeti. Pjesnik Denis Batinović Pekma jedan je od upornih pregaoca i mislilaca stihom kojim zahvaća lokalnu baštinu. Taj 43-godišnjak rođen je u obitelji Josipa i Marije, suprug je i otac dvoje djece, zaposlen kao referent za kulturu u Pučkom otvorenom učilištu u Pločama i živi po dalmatinski – »ribom, tercom vonja kuća, Dalmacije puna pluća«. Autor je više od 220 uglazbljenih pjesama, dobitnik nagrada na »Večerima dalmatinske pisme« u Kaštelima i drag gost na ostalim festivalima. Promišlja prolaznost, svjestan da samo zaustavljena riječ, po mogućnosti i otpjevana, dobije dodanu vrijednost, oplemenjenu da se jednom doživi i kao »narodna pjesma«, ako narod zaboravi svoje autore. Batinović Pekma promatra svakodnevicu dalmatinskoga čovjeka, pomiješanu s bistrom neretvanskom vodom i mutnom zabrinutošću za budućnost, plete »mrižu« svojih »pisama«, vjerujući da će ulov biti dragocjen.
Ne odustaje i otkriva nove glazbenike, ali se uvijek drži za rukohvat tradicije – za »Hajduka«, Dalmaciju, Hrvatsku, za pokojne Olivera, Vinka Cocu… Za velolučkoga Pjevača u vječnosti napisao je pjesme »Kad u te nestane mi vire« i »Izgubljena rič«. »Oliver je svjetlo Dalmacije. Znao je da ljepota dolazi iz postupaka. On je primjer da nije sreća da puno imaš, nego da ti malo treba. Otišao je jedan predivni dio Splita grada, gospodski, fini, kulturni, koji je imao manire pozdraviti te svaki dan u zafrkanciji, a da je lipo. Hvala mu u moje osobno, u ime moga grada Ploča i cijele doline Neretve«, iskren je Pekma, koji priznaje da je bilo neprocjenjivo u pariškoj dvorani »Olympiji« slušati Oliverovu izvedbu pjesme »Kad u te nestane mi vire«.
Zanimalo nas je kako popularni Pekma poima Boga u svojem stvaralaštvu, osobito u pjesništvu. Može li vjera u Boga presušiti kao što katkad presuši vjera u čovjeka? »Bog je dobro, on je duhovnost utkana u naše živote i u sve što je oko nas. Stoga svetost, znak dobra, vidim u vodi Neretve, u moru, ribi, galebu, nebu, vitru, kiši, brodu, veslu i više od svega u ljudima, njihovoj dobroti, u njihovim talentima i ljubavi. Kada vidim moju mater Mariju kako moli, znam da je to njezin način ufanja i razgovora s Bogom i bude mi toplo oko srca. S osjećajem blaženoga mira napišem pjesmu, stihove ili note, svejedno ušuškan i zaštićen onim blagoslovljenim osjećajem da me netko čuva i moli za me«, iznio je iskreno svjedočanstvo vjere Batinović.
Na pitanje koja su ga lokalna materijalna i duhovna nadahnuća vodila od 1998. godine i prve uglazbljene pjesme »Hrabro veslaj Neretvom«, posvećene glasovitomu Maratonu lađa, Batinović je odgovorio: »Vodio me trud i volja moga neretvanskoga svita. Gledajući djecu na kornjižu gdje se pripijaju uz materine skute, primijetio sam da im usne nisu slobodne, da obrazi još mogu blistat više, da glas im može parat riku, a suza bit veća od vršve. ‘Hrabro veslaj Neretvom, čast je vozit maraton, ako i ne dođeš prvi, nemoj da ti bude ža, s tobom se ponosi cila Neretva’, to su riči koje sam zamišlja gledajući moj svit uz riku«, iskren je pločanski pjesnik, koji priča kao što i piše – na čakavskom dijalektu.
Pjesmu »Kada umren umotan u bilo«, koja je postala svojevrsna druga himna »Hajduka«, otpjevao je još jedan pokojni bard, Vinko Coce. »Vinko Coce bio je tvornica dobrote. Nedostaje nam svima istom mjerom, istim žarom. Uz njega sam mnogo naučio. Dao mi je priliku da vidim život glazbenika izbliza i da je pisma dio tuge ka’ šta je kiša dio lita. U djetinjstvu sve se sadi tako da sam uz Vinka moga puno riči ‘posija’. Vrjednije od novca i zlata apsolutno je pisma, zato nije sve u cilju, ima nešto i u putovanju. Vinko je putovao životom, a narod je bio njegova valuta, ka šta sam i ja njegovo ‘dite od pisme’, zna bi tako reć kad bi me zagrlija onim svojim tankim sićušnim rukama«, nasmijao se Pekma, sretan što je Trio Gušt na »Melodijama hrvatskoga juga« u Opuzenu nedavno izveo njegovu novu pjesmu »Prvog dana od nedije«. Pjesma je zahvala svim pomorcima, posveta njihovim brigama, srećama i tugama.
S obzirom na to da su uoči i tijekom Svjetskoga nogometnoga prvenstva mnogi kritizirali odnos »Hajduka« i Hrvatskoga nogometnoga saveza, samim tim i hrvatske nogometne reprezentacije, zanimalo nas je kako nakon svjetskoga srebra vidi odnose. »Nogometna je reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji ostvarila velik i vrijedan športski uspjeh. Nije mala stvar biti drugi na svijetu u najraširenijem športu na svijetu«, kazao je Batinović i spomenuo pozitivan odjek spominjanja Hrvatske u medijima, što utječe i na još kvalitetnije turističko pozicioniranje Hrvatske. »Dogodila se i neka vrsta nacionalne homogenizacije. Ljudi su, makar i za kratko, slijedili situaciju s terena gdje su igrači izgarali jedan za drugoga, i silno se veselili svomu ruskomu uspjehu.
On se prenio i u pravu eksploziju veselja u domovini, očitovan na dosad neviđenim dočecima. Osobno sam se, naravno, jako radovao jer je moja zemlja pobjeđivala u športu koji volim i s kojim sam povezan i kao navijač i kao glazbenik. Jer ‘i pape i dida bili su Torcida, uvik se znalo za riči znane, uvik se pivalo Marjane, Marjane’, podsjetio je Batinović, vjerujući da su raniji problemi »tehnička pitanja«, ali ih treba riješiti na dobrobit hrvatskoga nogometa.
Zaključno nas je zanimalo kako još bolje iskoristiti sve potencijale neretvanske doline i Hrvatske: »Moj narod pobijedi svako vrime, tako da će i ovo presoljeno pobijediti. Puna je Neretva hrabrih, odlučnih i pametnih. Njena ljepota temelj je svima nama. Imamo originalnost, volju i dišpet. ‘Maštral’ za gorivo. Najveći potencijal su moj svit i moj narod vridni. Ne bojim se za uspjeh moje zemlje po kojoj hodam i koju ljubim – Neretvu i Hrvatsku. Smirenost je snaga, ljubav uvijek pobjeđuje, a sve je ionako zapravo – Božji dar«, rekao je na kraju susreta zaneseni pjesnik i iskrena duša dalmatinska – Pekma. Razmišljajući o sljedećem stihu, jer svaki je najvažniji i presudan za ukupnu ljepotu pjesme. Dobije čovjek volju opisati svaku kap Neretve, prenijeti rijeci osjećaj poštovanja i vjere, na dobrobit prirode i čovjeka.
