Među hrvatskim katoličkim intelektualcima prošloga stoljeća kulturno zauzetima u domovini i iseljeništvu samozatajno, ali neprešutno mjesto zauzima i Zvonimir Fržop.
Rođen je u Vodicama 15. rujna 1906. Uza nj su u obitelji odrasla braća fra Pio, poslije misionar u iseljeništvu, i don Grgo. Klasičnu gimnaziju polazio je u Senju i Šibeniku, a narodnu književnost i filozofiju studirao je na filozofskim fakultetima u Ljubljani i Zagrebu, gdje je diplomirao. Radio je kao profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Šibenski križarski list »Katolik« donosi 1936. vijest da su se 27. prosinca vjenčali Vjera Petrović i Zvonimir Fržop, »uvijek organizirani katolički đak, pa je i sad veoma aktivan kao radnik u križarskom pokretu i katolički publicista«. Početkom 1940. po nalogu banskih vlasti uhićen je i zatvoren s većom skupinom hrvatskih nacionalista. Tijekom NDH bio je na raznim dužnostima, pa je, uz ostalo, 1942. sudjelovao u borbama protiv partizana i četnika u Bosni, a zatim radio u odgojnom odjelu Ministarstva oružanih snaga, gdje je držao predavanja vojnicima te tiskao letke i prigodne knjižice, među kojima 1942. »Na polju slave: junačka djela hrvatskih domobrana i druge zgode«, kačićevski pisanu »narodnu pjesmu« »Odmetnici i domobran Ivo«, budnice (»Hrvati!«) te nekoliko radiodrama. Nakon kapitulacije Italije u Zadru i Splitu radio je na organizaciji krugovalne službe. U ožujku 1944. u Zadru je izdavao list »Hrvatski Jadran«. U listopadu 1944. imenovan je stožernikom u Šibeniku. Nakon sloma NDH emigrirao je u Argentinu. Bio je član iseljeničke organizacije »Hrvatski dom« u Buenos Airesu, gdje je umro 24. lipnja 1984.
Pisanim radovima javio se početkom tridesetih godina. Uređivao je kraće vrijeme križarski tjednik »Nedjelju« i godišnjak »Križarski kalendar«. Razne književne i druge članke objavljivao je u »Križu«, »Križarskoj straži« i »Nedjelji« te u »Omladini«, »Hrvatskoj mladosti«, »3. frontu hrvatske intelektualne omladine«, »Samoborskom listu«, »Dužnostniku« i drugdje. Čini se da je započeo pisati bildungsroman »Mladost prolazi«, ali, ako ga je dovršio, nije objavljen. Objavio je 1943. »zbor pjesama« »Razgovor ugodni naroda hrvatskoga« (potpisao se Zvonim Fržop – Dalmatin), kačićevskim stihom opisavši događaje hrvatske povijesti. U istom stilu napisao je i posvetnu pjesmu Ivanu Merzu »Božji vitez«, kako se može vidjeti prema početku:
Dvadeset i šesta godina
Jedna zvizda na nebu zasjala,
Kano da se ništo zamislila,
Posrid neba malo je zastala,
A onda je svitlom proletila,
Do tri kruga zrakom učinila,
Pa od neba k zemlji poletila,
Livo desno, gdi će zvizda stati?
Hoće stati, gdi žive Hrvati!«
Došavši kao izbjeglica u logor Fermo, aktivan je u tamošnjem Hrvatskom akademskom klubu i sekciji Matice hrvatske, u kojima su održavana kulturna i politička predavanja te književne večeri. Zajedno s Duškom Ševerdijom, s kojim je napisao dramu »Hrvatska kruna«, s Vinkom Nikolićem, Dušanom Žankom, Duškom Kalebićem (Lelio Janin), Lukom Brajnovićem, Srećkom Karamanom, Husnijom Hrustanovićem (Kemal Gradaščević) i drugima pisao je u logorskom listu »Croatia«. Poslije je s Antom Gazzarijem i Perom Tutavcem u Buenos Airesu bio suurednik književnoga časopisa na ikavici »Svitlenik«, povremenika kojega je u od 1968. do 1983. izišlo osam brojeva. Neko vrijeme uređivao je i (polu)mjesečnik »Hrvatska« – »glasilo Hrvata Južne Amerike«. Više pjesama objavljeno mu je u čikaškom »Hrvatskom kalendaru«, među njima 1949. i elegija »Hrvatska pred raspelom 1102 – 1946.«:
zadnja suza podno križa pala –
I u grču pita Božjeg Sina:
»Reci, Kriste, što je domovina?«
Blagim okom bolnu ženu taknu,
Digne k sebi svoje bolno zlato,
Pak joj milo odgovara na to:
Častni barjak preko silnih gora.
No taj barjak ne smje nikad pasti,
A nosit ga napried netko mora.
Pa ti duša ni danas ne sluti,
da ćeš njime iz tame do sunca,
S dna ponora do svietla vrhunca.«
Drhti srdce pred tajnama Drva,
Prima barjak, zna i bit će prva,
Kad na zemlju dođe Bog s visina.
Jedna žena prislonjene glave,
Bolna srca i duše krvave
Tisuć’ ljeta već je pod Raspelom.«
Proživjevši život skromno, radio je za hrvatsku slogu i pomirenje. Jer, kako je kačićevski napisao, »dok smo složni, nema vraga toga, da bi svlado roda hrvatskoga«. »Bijaše čvrsti vjernik, koji nadvladava sva iskušenja«, napisao je za nj Vinko Nikolić. A on pak, pišući upravo o Nikolićevoj poeziji, reče: »U ovim najkrvavijim godinama hrvatskih vjekova – kada nam je oduzeto tlo ispod nogu, kada se pada, a ne zna se kamo se pada – Nikolić lebdi nošen svojim idealima…« I on je njima nošen lebdio iznad hrvatskih tragedija s vjerom da će doći vrijeme da »nakon lebdenja stignemo na tlo koje se zove hrvatska narodna i državna sloboda«.
