Razgovor s Ilijom Blažanovićem doslovno je poetski doživljaj. U stihovima, na pomalo zaboravljen način, taj pjesnik, slikar i hrvatski branitelj, rodom iz Donjega Hasića (22. lipnja 1965.), župa Hrvatska Tišina, u Bosanskoj Posavini, s višedesetljetnim zagrebačkim stažem, ribarski plete mrežu riječi, podcijenjenih u užurbanoj svakodnevici. Suprug je Danijele i otac trojice sinova, referent u velikoj hrvatskoj tvrtki, a između obiteljskih i poslovnih obveza vrijeme najradije provodi u ateljeu na Trešnjevci, gdje se ono vizualno nadopunjuje s Blažanovićevim riječima, a strofe s kistovima i bojama.
»Slikam pjesme i pišem slike. Želim s dvije strane sagledati i opisati isti doživljaj. S vremenom sam htio opravdati epitet pjesnika koji su mi prišili, biti odgovoran prema poeziji, tražeći više, drugačije«, iskreno priznaje, rado pred bližnjima recitirajući vlastite i tuđe pjesme, još od mladenačkoga doba kada su stihovi »tekli« satima, posebno Ujevićevi, Matoševi i Cesarićevi.
»Umjetnost je potrebna svijetu. Gledam ju kao pojavu, a grane umjetnosti promatram preko ljudi koji se njome bave. I pitam se što je moja malenkost u njoj. Ne znam jesu li moje riječi i slikarska djela umjetnost. Vjerujem da drugačije promatram svijet, evo primjerice dovoljno je vidjeti izlazak i zalazak sunca«, tumači Blažanović.
»Želim taj trenutak zabilježiti, pomalo i zaustaviti. Pojedinci imaju senzibilitet prema pojavama i stvarima. Ako i nije umjetnost, sama vještina pokazuje uspješnost. Volim poeziju i slikarstvo, vjerujući da i u meni čuči sposobnost pridonijeti svijetu, ne gledajući ga posve surovo i realno«, opisuje sugovornik stvaralački proces.
Nakon zbirke »Pjesme moje duše«, objavljene još 1995. godine, Blažanović je dovršio drugu zbirku poezije, svojevrsni multimedijalni projekt. Naime, u planu mu je istodobna objava knjige i otvaranje izložbe, kako bi se povezale autorove dvije ljubavi.
»Lijepo je vidjeti reakciju i radost ljudi, kako je njima drago slušati poeziju. Čovjek u reakciji čitatelja nađe opravdanje svom djelu, i inspiraciju za nastavak pisanja novih stihova. Uživam ako napišem dobru pjesmu«, napominje pjesnik. Puninu životne zrelosti iskazuje desetljećima pred platnom i praznim listovima papira. Umjetničko mu je ime Blaž, u šali kaže da je to među starijom braćom bilo jedno od rijetkih preostalih imena budući da dolazi iz obitelji (akademskih) slikara, glazbenika i pravnika.
»Odredio me ambijent u kojem sam odrastao, u kući s puno djece. Bilo nas je petero braće i dvije sestre. Rano sam ostao bez majke, bio sam peto dijete, otac se ponovno oženio i imao još dvoje djece. Kasnije sam spoznao da je moja majka bila prava umjetnica, iako po struci krojačica i šivačica. Šila je za potrebe puka, mnogo je pomagala ljudima, darivala sirotinji. Otac je bio stolar, tesar, majstor u svemu. Najstariji brat Vladimir završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, i mi smo pomalo uz njega zavoljeli umjetnost«, prisjeća se Blažanović ranih dana, svih boja i mirisa.
»Slikanje i pisanje u prvom su trenutku bili zabava. Kako je otac radio u tvrtki, nismo imali mnogo zemlje, bili smo više okrenuti školi, olovci i papiru. U srednjoj školi počeo sam više čitati, i uvidio da bih mogao na svoj način izraziti se riječima. Tri brata su studirala, otac nije imao novca za školovanje, trebali smo se sami snalaziti. Tako sam počeo slikati i prodavati slike, zaljubivši se u slikarstvo«, naveo je Blažanović.
»Uvijek sam znao sebi pronaći kut, osobito kada padaju kiše. U kiši nalazim sebi vremena, kako ona čisti i pere zrak, ulice i krovove, tako i čisti moju dušu«, spominje i navodi da je, detaljno analizirajući i upoznajući slikare i pjesnike, pokušao svakomu djelu dati svoj pečat. Uvjeren je da ovjekovječiti nadahnuće, prožeto svjetlom vjere, daje jedini smisao čovjekovu postojanju.
»Vjera mi mnogo znači, osobito u današnjem vremenu kada je svijet postao bezbojan, nejasan. Jedini oslonac i jedino sigurno utočište čovjek može sebi naći u vjeri. Imam prekrasan, živi lik Isusa Krista koji je svakodnevno s nama u društvu, s kojim se može popričati, uteći mu se, potražiti savjet. Divna je spoznaja da se čovjek Kristu može obratiti za sve životne probleme, tražiti u njemu oslonac i snagu, bez imalo straha, jer što god netko o tome mislio, siguran sam u Krista. I svijet bi bio mnogo ljepši kada bi se što više ljudi otvorilo toj mogućnosti. Privilegij je kao kršćanin i katolik imati taj oslonac i susresti se s prijateljem. Najjače je ‘oružje’ naći način za intiman susret s Isusom«, svjedoči Blažanović o vjeri koju zrači, ali i prenosi na svoja umjetnička djela. Svjestan je i da su u materijalnom smislu potrebe jednoga dana jače od čovjeka.
»Dok čovjek ne stigne sve ni razabrati i odgonetnuti, već prođe dan, a sutra počinje novi. Od ustajanja, škole, posla, sve to uz logistiku koja sve slijedi, kuhanje, pranje, čišćenje, življenje. Sva trojica sinova igraju nogomet, mnogo je treninga i utakmica, tisuće sati proveo sam s njima, a tek ono preostalo vrijeme provedem u ateljeu, slikajući i razmišljajući o svojim pjesmama«, otkriva Blažanović i potvrđuje da je zapravo nemoguće u potpunosti planirati umjetničko stvaralaštvo.
»Djelo se dogodi kao viša sila koja složi stvari u intervalu života. Čovjek ‘ukrade’ pojedini trenutak za slikanje i pisanje, no lijepo je osvrnuti se i vidjeti da se nakupilo radova. Želja za stvaranjem traje čitavoga dana, dok je čovjek budan. Nešto ‘zuji’ u glavi i tjera čovjeka na rad, na pročišćavanje srca i mozga, kako bi, izražavajući se umjetnošću, ostavio i mjesta drugim stvarima i potrebama«, naveo je Blažanović, recitirajući na rastanku i svoju najnoviju pjesmu, posvećenu svim brižnim majkama koje čekaju povratak svojih sinova iz noćnoga života ili putovanja. Simbioza autorovih stihova i slika je ljepota, dokaz nepresušnoga vrela žive poezije, riječju i kistom.
