PJESNIŠTVO FRA UMBERTA LONČARA Borio se da ne piše pjesme kao što se asket bori s napastima

»Moje su misli često konačile na Tvom grobu. Ja ipak ni sada ne znam gdje je Tvoj grob. Samo znam zašto si poginuo. Ubijen si za svoju vjeru i domovinu.« Tako je u lirskoj crtici »Slobodanu, mrtvom bratu« zapisao fra Umberto Lončar. Širokobriješki partizanski zločin u veljači 1945., u kojem je stradao njegov brat, obilježio ga je za čitav život, tako i njegovo pjesništvo. I ne samo njega. U nizu ratnih i poratnih tragedija ubojstvo širokobrijeških franjevaca i Široki Brijeg, doslovce desetkovan nakon rata, postadoše amblematsko mjesto hrvatskoga nacionalnoga martirija.

Rođen je 15. lipnja (prema drugim podatcima 13. lipnja) 1922. u Vinjanima. Kršten je imenom Jerko. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu. Željan nasljedovati starijega brata fra Slobodana, kojega će partizani kao drinovačkoga kapelana ubiti, vjerojatno u noći između 12. i 13. veljače 1945. (njegovi posmrtni ostatci pronađeni su 2013.), nastavio je školovanje na Širokom Brijegu od 1935. do 1944., u posljednjem naraštaju maturanata uništene širokobriješke klasične gimnazije. Vječne zavjete položio je u Mostaru 24. kolovoza 1945., nakon tromjesečnoga istražnoga zatvora u Mariboru, Zagrebu i Sarajevu. Filozofiju i teologiju pohađao je u Zagrebu, gdje je zaređen za svećenika 1949. Od 1950. do 1952. službovao je u Mostaru, Konjicu i opet Mostaru, zatim je do 1959. u župi Crnač, do 1964. župnikuje u Čerinu, zatim u Humcu do 1970., dolazi zatim u Gradac Posuški, gdje je do 1978., pa prelazi u Gradniće, odakle se 1988. vraća u Čerin i tu je do 2000., kada se zbog bolesti vratio u Humac, gdje je umro 19. siječnja 2004.

Prve je zbirke izdao u starijim danima, »Tišine i nemire« 1992., a »Plovidbu bez povratka« 2002., no pjesme je počeo pisati u višim razredima gimnazije, ali je o tome malo govorio. »Borio sam se često da ih ne zapisujem kao što se asket bori s napastima, ali je to bilo nešto čemu se u svojoj slabosti nisam mogao oteti. Tako sam na razne načine ipak neke pjesme ispisivao i skrovito ih pohranjivao.« U pjesmi »Naš govor« to pjesnički preriče: »Kamen i ja smo slični. / On šuti, ja šutim, / a ljudi o nama obično misle / da smo nijemi. / Ali, kad kamen promijeni oblik / pod dlijetom kipara / i postane umjetničko djelo, / i ja kad prijeđem u riječ / naš govor će biti / glasan, / jasan, / magičan… / jer ćemo biti oslobođeni / od tiranije i ropstva.« Osim toga, člancima i crticama surađivao je u listovima i revijama »Hrvatskoj straži«, »Hrvatskoj mladosti«, »Kršćanskoj obitelji«, »Glasniku sv. Ante«, »Coroni«, »Svačiću« te »Našim ognjištima«. Priredio je za tisak 1972. junačku pjesmu iz Posuške krajine »Šimica«.

Kako je spomenuto, više je pjesama posvetio tragediji svoga brata, subraće i naroda: »Humačka zemlja«, »Moja majka«, »Povorke smrti«, »Široki Brijeg«, »Nad grobom mučenika«… Sve to sažeto je u nekoliko stihova pjesme »Naši dani«: »Još davno kao tužni mladić / bijah nad odrom slobode / u šumama Slovenije… / Al nismo je nigdje pokopali / nego smo je krišom pronijeli / kroz logore i zatvore, / kroz patnje i robije…«.

Više je pjesama posvetio dragomu zavičaju. Vrlo je lijepa »Večer u Međugorju«, napisana o Velikoj Gospi 1981., u kojoj sjajno povezuje vanjsko, ugođajno i duhovno ozračje: »Kad se s tornja jave raspjevana zvona / i dok zvuci drhte u sutonskoj svili / na molitvu djecu ovdje zove Ona / lagano i tiho u privlačnoj sili. // Molitava šumor ‘ko šum silnih voda’ / s usana se čuje bezbrojnoga puka. / Iz cijeloga svijeta i od svakog roda / dovodi ih ovdje Marijina ruka. // U svetište ovo sa svih strana stižu. / Kod mnogih su noge krvave i bose. / I tako se ovdje hodočašća nižu: / Obraćenje, radost na povratku nose… // Blažen čas je svaki u ovome kraju / kad s gorskih visina i usnulih njiva / Gospa mnoge duše vodi k vječnom raju / i svaku ih večer ovdje blagosliva.« Neposrednost franjevaštva, ali i povijesno vrijeme lijepo je izraženo u pjesmi »Prijatelju«: »Kad god dođeš u moj stari župni dom, / razgovaraj tiho. Možda netko sluša. / Častit ću Te vinom – jakim kao grom / i pšeničnim kruhom – mirisnim ko duša. // Pretrest ćemo povijest krvavu i slavnu / – sve padove naše, svijetla Uzdignuća. / Liječit ćemo rane – blažit tugu davnu / i uz crnu kavu snovat Uskrsnuća. // I sve što se začme u srcu i glavi, / to će nas osvajat ko zov naših mrtvih. / Zatim ćemo pričat o budućoj slavi: / O skoroj slobodi i velikoj Žrtvi.« Ipak, temeljna je obilježba njegove poezije opreka i prijelaz između života i smrti: »Kad vrijeme te učini suvišnim / i najboljem prijatelju postat ćeš težak. / U onemoćalom tijelu, dok razum još svijetli / pripremi se za plovidbu bez povratka / i bar tada poželi dobrodošlicu Smrti. / I tako ćeš nadmudriti vrijeme, / i dati sjaj zemaljskom porazu…« (»Plovidba bez povratka«).

Doista, bijaše »rođeni pjesnik« (K. Šego), a »njegovo pjesništvo je upravo veliko po svojoj jednostavnosti, po bogatoj zamjedbi, jednostavnoj leksici« (Z. Kordić).