Od ulaska Hrvatske u sastav zemalja članica Europske unije brojni su mladi ljudi otišli iz domovine. Brojka se točno i ne zna i ona se nažalost ne zaustavlja. Na drugoj strani demografi upozoravaju da je godišnje u Hrvatskoj 17 500 stanovnika manje. Ljudi odlaze trbuhom za kruhom, odlaze mlade obitelji. Politička i društvena situacija je loša, a mediji i političari u postojećim trendovima ne nude svjetlo. Na drugoj strani postoje oni poput 25-godišnjega Josipa Ralašića, etnologa, ukrajinista i glazbenika, rodom iz peteročlane obitelji iz Požege. Ima dva brata – jedan je završio FER, drugi PMF. Nakon završetka prirodoslovno-matematičke gimnazije u Požegi u Zagrebu je završio studij etnologije i kulturne antropologije te ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Usputno se desetak godina bavi glazbom iz hobija. Kao mlada obrazovana osoba koja je tražila posao, svjedoči što ga je zadržalo u Hrvatskoj.
»Nakon završenoga fakulteta relativno sam brzo dobio posao u rodnoj Požegi«, navodi Ralašić. »Bilo je to mjesto u sklopu stručnoga osposobljavanja bez zasnivanja radnoga odnosa. Posao je bio u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Požegi. Pomislio sam: super – prvi posao, i to odmah u struci, vezano za etnologiju. Dobio sam ga na godinu dana i radio sam za plaću od 2400 kuna, kao i mnogi mladi u sklopu programa osposobljavanja za rad. Naučio sam mnogo o poslu, zahvaljujući iznimnom kolektivu, i ponadao sam se da postoji nada za nastavkom radnoga odnosa. I upravo kao i mnogi drugi mladi, nakon što sam bio osposobljen za rad, nije se javila mogućnost produljenja ugovora, iako je nadređeni bio vrlo zadovoljan učinkom. Dakle, slijedi period nezaposlenosti od, za mene predugih, osam mjeseci, koji je bio vrlo stresan i lagao bih kada bih rekao da nisam razmišljao o odlasku u inozemstvo. Međutim, prevladala je, kao i mnogo puta u životu, emotivna komponenta, a ne razumska. Vodim se osjećajima u životu.«
Zašto je onda ostao u Hrvatskoj? »Ovdje su mi dragi ljudi, pravi prijatelji koje je u ovom periodu života teško steći – oni se stječu u mlađim danima. Jednostavno sam odlučio ostati jer, razmišljajući o odlasku, zaključio sam da bih radi lagodnijega života ostao bez iznimno mi dragih ljudi. I to nije sve. Volim naš način života, toplinu koju naši ljudi imaju, unatoč nekim stereotipima. No jednostavno smatram da ako se čovjek okruži dobrim ljudima, a ja sam stvarno sretan jer me okružuju nevjerojatni ljudi, pozitiva će prevladati negativu i bit će sve u redu. Tako je i bilo. U najtežim trenutcima, kojih ne nedostaje nezaposlenom čovjeku od 25 godina, pomogli su mi prijatelji, na čemu sam im beskrajno zahvalan. I nakon osam mjeseci nezaposlenosti i nakon nekoliko stotina poslanih prijava za posao jedna je upalila – dobio sam posao glazbenoga urednika u Croatia Recordsu. Istodobno je stigao poziv da se pridružim Katedri za ukrajinski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kao vanjski suradnik i da počnem predavati ukrajinski jezik. Tako je od nezaposlenosti došlo do situacije da trenutačno radim tri posla – uz navedena dva, bavim se i glazbom u sastavu ‘Posegana’.«
Ralašićev život brzo se promijenio. Dobio je posao, nije gubio nadu. »Često pomislim – ovo što ovdje imam uz tri posla, negdje bi bilo lakše. No opet se vraćam na emocionalnu dimenziju: novac nije sve u životu. Smatram da se stanje u Hrvatskoj može promijeniti samo ako mladi ljudi, sposobni da razmišljaju svojom glavom, skupe hrabrosti i počnu mijenjati stvari. Politika će ih jako teško promijeniti – sve počinje od malih zajednica kvalitetnih ljudi koji će dalje širiti pozitivu na sve oko sebe.«
O tome kako izgleda život mlade osobe koja traži posao u manjoj sredini, poput Požege, rekao je: »Ne najljepše. Imao sam sreću da sam uistinu aktivan što se tiče hobija i nisam lijen. Sviranjem sam uspijevao zaraditi dovoljno da ne moram tražiti financijsku pomoć roditelja. Dane sam ispunjavao vježbajući, prevodeći, svirajući, tražeći oglase za posao i pišući prijave.«
»Uistinu u tih osam mjeseci ne postoji radno mjesto na koje se nisam prijavio. Vezu nisam htio tražiti – želio sam osjećati to što sada osjećam. Posao koji radim stvarno sam zaslužio i želim se dokazati, želim u njemu biti najbolji. Iako su me s mnogih strana forsirali da se obratim nekomu tko mi može ‘pomoći’ naći posao, uporno sam odbijao. Slao sam prijave, uvijek pišući kreativna motivacijska pisma. Bilo je nebrojeno razočarenja, kada sam bio uvjeren da je posao na koji se prijavljujem stvoren za mene i da sam ja stvoren za taj posao, a onda ga dobije netko ‘preko veze’. To su bili najteži trenutci. Valjalo je uz stotine neodgovorenih prijava i isto toliko odbijenica ostati pozitivan. Pomogla mi je glazba i moji prijatelji. Govorili su mi da ne zaboravim da sam do sada kroz život išao pošteno i da se to najviše isplati. Oni su me motivirali da osam mjeseci svakodnevno čitam odbijenice i istodobno šaljem nove zamolbe za posao. U maloj sredini to je još teže jer su ljudi takvi da počnu ogovarati i smišljati razne ružne priče, forsirati ustaljenu priču da je moguće dobiti posao samo ‘preko veze’, da bi se svatko tko stvarno želi raditi već odavno javio nekomu moćniku koji bi našao posao – ali meni to nije smetalo. Uz podršku najbližih išao sam dalje i to se na kraju isplatilo. Želio sam pokazati da se može i drugačije. U Požegi mojih vršnjaka nema jer su otišli u veće sredine gdje su redom uspjeli naći posao. U Požegi je uistinu jako teško naći posao na pošten način jer na tu koncentraciju ljudi čini se da je uvijek više onih koji će ići linijom manjega otpora.«
Kako zadržati nadu u mladoj osobi da će biti sutra bolje? »Kad god bih se probudio, pomislio bih: ‘Ne opet. Što radim, zašto se mučim?’ Ali iz dana u dan tu sam misao uspijevao pobijediti, govoreći sam sebi: ‘Ja to mogu, kvalitetan sam, dobar sam, sposoban, obrazovan.’ Stizale su odbijenice ili odgovori uopće nisu stizali, a meni su prijatelji pomogli da ostanem jak u glavi i pokazivali mi iz razgovora u razgovor da sve ima smisla. Svima bih preporučio samo da krenu, šalju zamolbe na sve moguće poslove. Mladima želim reći da se osamostale, da odu od roditelja, rade za početak bilo kakve poslove – i čekaju svoju priliku, traže je, stvaraju, a i život će se odužiti na sebi svojstven način. Takva je situacija bila kod mene. Stvar je u tome da se čovjek uistinu mora željeti osamostaliti i naći pozitivu u životu i onda će u tome sasvim sigurno i uspjeti. Radio sam svašta da zaradim koju kunu u periodu nezaposlenosti, samo kako ne bih bio na prevelik teret roditeljima, koji su mi u tom periodu stvarno pružili bezrezervnu podršku sa svime što sam trebao. No normalan tijek života je da se čovjek sa 25 godina mora odvojiti od roditelja i biti samostalan. Treba samo razmišljati o budućnosti, cijeniti sebe i raditi, pokazati sposobnost i izmaknuti se izvan uokvirenih pravaca razmišljanja i kretanja linijom manjega otpora.«
Rodnu Slavoniju s etnološkoga, nacionalnoga, socijalnoga stajališta Ralašić vidi na sljedeći način: »Slavonija me odredila kao osobu. Taj krajolik, ravnice, polja, jednostavno idilične slike beskraja spokoja. Zemlja koja pruža beskonačno, ali ljudi jednostavno nespremni to prepoznati, prihvatiti i iskoristiti. Slavoniju zamišljam kao brižnu majku spremnu na svaki način pomoći svojoj djeci. No problem je što je dijete u pubertetu i majku ne cijeni i tjera po svom. Otuđenje, osiromašenje te plodne ravnice jednostavno je tužno gledati. Ljudi koji mogu donijeti promjenu odlaze jer glasnija, nesposobnija većina gleda neke svoje interese i nije spremna donijeti boljitak – njima je dobro i ovako. No kao što majka ima strpljenje, tako i Slavonija. Opustjet će, djeca će otići i što onda ostaje – tuga opjevana u bezbroj pjesama tamburaške glazbe. Neki ljudi to osjete bolje od drugih. Nadam se da će doći do promjene u glavama ljudi, da ćemo uvidjeti da živimo na zemlji koja život znači i naučiti je cijeniti. Postoji pjesma ‘Plače moja Slavonija ravna’ čiji prekrasan tekst kaže: ‘Plače moja Slavonija ravna, zna li itko uz koliko rana, dok mi lome grane didove i umorne ruke očeve. Nikad moje polje široko neće biti nikom daleko, i da život sve nas prevari, ustat će se naši hrastovi. Ja znam da jednom ljudi sretniji znat će tebe majko cijeniti, opet tvoja djeca nosit će u naručje tebi poljupce.’ Pjesnici uistinu neke stvari vide bolje od običnih ljudi. Koliko god bila loša situacija, zemlja je nepobjediva. Ona rađa, i donijet će nove generacije koje će biti potpuno drugačije od naše.«
Glazbeni sastav »Posegana«, čiji je član, izvodi autorsku glazbu pop izričaja, uz tamburaške instrumente. »Mladi uistinu vole tamburašku glazbu, na feštama će se uvijek rado zapjevati tamburaški hitovi. No to nije ona prava tamburaška glazba na kojoj sam ja odrastao. Glazbena industrija diktira neke druge pravce, vrijeme u kojem živimo je takvo da prave, prekrasne tamburaške pjesme teško dolaze do slušatelja preko radijskih valova. Većinom je to sada nekakav pop koji se koristi tamburaškim instrumentarijem. Smatram da to nije loše – neka postoji više stilova tamburaške glazbe, no ja još uvijek volim poslušati stare pjesme koje imaju dušu, na koje nije neugodno pustiti i suzu. No takvih je danas sve manje i smatram da je to dovoljan dokaz kakav život živimo – sa sve manje emocije. Glazba je uvijek odraz vremena u kojem živimo, a loše stanje zadnjih je godina dokaz toga.«
Govoreći o Crkvi kao instituciji u očuvanju nacionalnoga i kulturnoga identiteta, a istodobno i sela, posebno u plodnoj Slavoniji, Ralašić kaže: »Crkva i crkva za mene su dvije odvojene stvari. Vjernik sam, trudim se u svom životu živjeti kao dobar čovjek, iako često pokleknem. No smatram da je bitno nikomu ne željeti loše i truditi se živjeti na nekakav moralan dobar način. Crkva kao organizirana zajednica mislim da ima beskonačno mnogo problema. Kao i svagdje ključ je u ljudima – dobri ljudi, pa tako i svećenici koriste zajednici, državi, okolini. Oni manje dobri, a reći ćemo da ima i takvih svećenika – nisu iznimka, dobre stvari ne rade. Smatram da treba istaknuti razliku gdje ona postoji. Crkva kao institucija često se čini da najviše misli na svoju samoodrživost. Prema mom mišljenju može puno više pridonijeti okolini, ali da se malo oslobodi materijalnoga. Tada bi se pokazala prava slika uzajamnosti Crkve, vjere i društva. Smatram da bi se tu situacija puno ljepše iskristalizirala.«
