Čuvanju spomena na hrvatske branitelje i njihovu žrtvu koju su dali za slobodnu Hrvatsku posvećen je planinar Josip Lukinić Jopa. Svojim aktivnostima vezanim za planinarenje preko Hrvatskoga planinarskoga društva »Gora« iz Zagreba – uz sinergiju braniteljskih udruga – sve više promiče planinarenje i duhovnost kao nerazdvojne stvarnosti, ali i kao sin hrvatskoga branitelja i invalida Domovinskoga rata javila mu se snažna želja za održavanjem sjećanja na branitelje poginule na Velebitu.
Rođenjem i školovanjem do svoje 28. godine Siščanin, Lukinić se odmalena bavio tamburaškom i rock-glazbom, a kasnije je na »scenu« stupila i duhovna glazba djelovanjem kroz župne zborove i bendove. Od 2007. godine živi u Karlovcu kao sretan suprug i ponosni otac. Govoreći kako mladima planine i vjera mogu uljepšati život, Josip Lukinić kaže da im planine treba približiti atraktivnim, ali ne zahtjevnim programom, kako bi odlučili na jedan ili više dana napustiti komfor doma i prepustiti se prirodi.
»Iz iskustva mogu reći da je osobna molitva u planinama intenzivnija. Osobito kada se osoba malo izdvoji iz grupe na nekoj dužoj hodnji. Isključi se iz svakidašnjice i prepusti ritmu koraka i mislima, pa i molitva spontano dođe. Grupne kateheze, svjedočenja vjere, molitva krunice… Sve to ima posebne čari pod vedrim nebom, uz logorsku vatru. Obitelji iz našega društva već godinama prakticiraju ljetne planinarske kampove na Velebitu. Boravak sedam dana u šatorima ili nekom planinarskom skloništu, dnevne ture – usponi po raznim vrhovima, večernje molitve i razmatranja Svetoga pisma, slab signal za mobitel… Može li bolje? Samo se treba odvažiti. Živimo u multimedijalnom svijetu i to treba prihvatiti jer i tehnologija nam može omogućiti mnoge informacije i potporu boravku u prirodi, no ponekad je jedini – i najbolji – signal onaj između Gospodina i nas«, kaže 43-godišnji Lukinić, član HPD-a »Gora«.
Ljubav prema planinama u Lukinića se rodila 1995. godine, nakon povratka s jednoga planinarskoga križnoga puta kroz Samoborsko gorje. »Tek sam tada počeo otkrivati otajstva vjere, onako iskreno. Iako sam tada živio u Sisku, vezao sam se za ekipu iz Samobora, s kojom sam počeo i planinariti. Upoznao sam mnoštvo divnih ljudi u Planinarskoj bratovštini sv. Bernarda, udruzi ‘Ekosspiritus’ i HPD-u ‘Sveti Patrik’, redom samoborskim udrugama, s kojima su počeli ‘padati’ prvi velebitski vrhovi. Tek u svojim dvadesetima, s prijateljima iz Siska, prehodao sam i svoj prvi velebitski planinarski put, od Zavižana do Paklenice u osam dana. Sasvim nesvjesno, zaljubio sam se u Velebit, uz koji mi ni jedno drugo gorje nije bilo potrebno. Gorski kotar i Žumberak upoznao sam samo kroz podzemlje baveći se speleologijom nekoliko godina u SK-u Samobor. Priroda i planine postale su ‘punjač’ moje duše i tijela, a glazba se samo utopila u tu harmoniju«, govori Lukinić, prepričavajući s kim je i na koji način počeo obilaziti i upoznavati prirodne ljepote Hrvatske.
Govoreći o svojem planinarskom društvu »Gora«, koje su u veljači 2020. osnovali iskusni planinari upoznavši se na planinarskim križnim putovima, napominje da je specifično i jedinstveno po svojim članovima koji prakticiraju vjeru. Većina članova mlade su obitelji koje su se upoznale na planinarskim križnim putovima, koje su zajedno sudjelovale na raznim susretima vezanim uz Crkvu, zajedno planinarile… »Članovi su obiteljski ljudi koji svoje planinarsko iskustvo žele podijeliti s prijateljima i prenijeti ga na svoju djecu. To su ljudi koji privatno prakticiraju vjeru, idu na mise te sudjeluju u radu svoje župne zajednice, a vole planinarenje i prirodu. Ne razlikujemo se u osnovi od drugih planinarskih društava, osim što s nama planinare i neki svećenici te pazimo ako je izlet nedjeljom ili blagdanom da misa bude dio izleta«, kaže angažirani vjernik laik i planinar, koji je prepoznat i kao promicatelj vrijednosti Domovinskoga rata.
Upravo se u njemu, kao sinu hrvatskoga branitelja, časnika Hrvatske vojske i hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida Domovinskoga rata, javila snažna želja za održavanjem sjećanja na hrvatske branitelje poginule na Velebitu. Rat ga je, kako svjedoči, zatekao u 12. godini te je morao preko noći odrasti i prekinuti veći dio djetinjstva. »Uz oca, ali i mnoge druge branitelje, postao sam svjestan njihove žrtve i nesebične ljubavi koju su dali za Hrvatsku. Nažalost, uza sve njih osjetio sam i mnoge duševne boli, gorčinu, depresije. Meni kao djetetu hrvatskoga branitelja, kao Siščaninu, nepojmljivo je Domovinski rat ostaviti iza sebe. Ta sjećanja i emocije samo treba usmjeriti prema ponosu i ljubavi prema domovini, a ne zakopati se u mračne trenutke. Domovinski rat i borbu Hrvata za slobodom treba slaviti, ali nažalost, politika je previše uplela prste u taj dio povijesti, stoga se mnogi, osobito mladi, sve više udaljavaju od samoga spomena 1991. godine i rata općenito. Sami branitelji sve manje prenose svoja sjećanja na svoju djecu jer vide da cijela priča ide u pogrješnom smjeru pa ih tako žele zaštititi od nezgodnih situacija. Smatram da upravo mladi, uz pomoć branitelja, kroz rad brojnih udruga i projekata mogu vratiti sjećanja na Domovinski rat na pravi put. No to je dug i mukotrpan put za koji treba samo volje. Ništa drugo. Upravo tu je moj interes, da kao planinari okupimo ljude jednom nagodinu i boravkom u prirodi i slavljenjem mise zahvalimo hrvatskim braniteljima. Upravo se na Velebitu i rodila ideja o pohodu koji organiziramo.«
Tako su članovi HPD-a »Gora«, zajedno s Udrugom specijalne policije »Grom« Karlovačke županije počeli organizirati pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu. Ove je godine u lipnju održan peti put, a okupio je 400-tinjak sudionika iz cijele Hrvatske i manju skupinu planinara iz Livna.
O toj planinarsko-domoljubnoj priči naš sugovornik kaže: »Iako se broj sudionika iz godine u godinu povećava, organizacija je vrlo jednostavna. Pohod se odvija na Južnom Velebitu na relaciji prijevoj Mali Alan – Dušice – vrh Sveto brdo. Dio sudionika ne ide na vrh Sveto brdo zbog zahtjevnosti pa se po povratku ostalih s vrha svi nađemo na Dušicama, gdje uz prigodno sjećanje na velebitske heroje slavimo misu. Na prvom pohodu 2018. godine okupilo se 110 sudionika, a na ovogodišnjem pohodu 400. Rastemo i to nas jako veseli jer ljudi prepoznaju što radimo. S nama su ove godine 4. lipnja hodali i pripadnici Oružanih snaga koji su se okupili preko svojih vojnih kapelanija. Lijepo je što su mladi hrvatski vojnici došli na Velebit upoznati se s terenom i ambijentom općenito, gdje su njihovi prethodnici branili Hrvatsku. Na poseban način na pohodu se sjetimo i žrtava lovinačkoga kraja. Preživjeli stanovnici 24. rujna 1991. uputili su se u zbjeg preko Velebita, hodajući tri dana prema Starigradu.«
