Josip Anušić pastoralni je suradnik župe sv. Ane u Plaškom. Brine se za Facebook-stranicu, čita na misi, pomagač je župniku Goranu Antunoviću u pastoralnim potrebama. Na osobit je način uključen u djelovanje župe Oštarije u kojoj radi kao vjeroučitelj. Zaposlen je u Osnovnoj školi Josipdol, konkretno u područnoj školi Siniše i Zrinka Rendulića u Oštarijama. Poznat je kao fotograf, planinar i aktivist na očuvanju prirodnih ljepota. Djeluje i kao kreator mrežnih stranica s vjerskim sadržajima.
Rođen je u Banjoj Luci 7. svibnja 1969. od majke Zorke rođene Batković i otca Jure Anušića u siromašnoj radničko-poljoprivrednoj obitelji s petero djece. Živjeli su u Kuljanima. Nositeljica odgoja bila je majka koja je vodila računa da sva djeca redovito odlaze na đačke mise i kateheze, na što je poticao i otac. Josip je osnovnu školu završio u Zalužanima, a srednju tehničku u Banjoj Luci. Nakon vojske radio je u nekoliko poduzeća u Zagrebu, Puli i Rijeci. Upisao je i trogodišnji studij ITKL Teologije u Rijeci. Po diplomi je stekao zvanje diplomiranoga pastoralnoga suradnika.
Majka i najmlađi Josipov brat u tom su vremenu, 1995., došli u izbjegličkom valu iz Banje Luke na državnu skrb i smještaj u Plaškom. Želja za obiteljskim zajedništvom i žal za propuštenim godinama potaknuo je Josipa da im se pridruži u novoj sredini.
»Bila je to tipična emotivna odluka bez imalo uporišta u zdravoj pameti. Bilo je to: ‘Idem biti sa svojima, pa što Bog da’«, pripovijeda Josip. »U to vrijeme studij još nisam priveo kraju pa nisam mogao računati na posao. Na prostoru župe Plaški, tada još u Riječko-senjskoj biskupiji, školski vjeronauk održavao je župnik Tonči Goričanec. Već za prvih božićnih ispovijedi pozvao me da budem zamjena na nastavi u školi. I tako je počelo. Malo zamjena, malo rad na određeno, a onda i trajni mandat Katehetskoga ureda Gospićko-senjske biskupije. Do sada sam radio u školama Plaški, Josipdol i Oštarije, gdje sam petnaestak godina.«
»Već od rana razmišljao sam kako pomoći u pastoralu, širenju evanđelja i pružanju što boljega primjera kako biti dobar čovjek, kako graditi bolji svijet ljubavi, nasuprot djelima zla, laži i mržnje. Kao vjernik i vjeroučitelj nisam se mogao zadovoljiti samo odrađivanjem svoje ‘šihte’ u školi i odlaskom na misu i pobožnosti. Imao sam osnovna informatička znanja. Tada u Plaškom nabavljam prvo privatno računalo i prvi sam koji se priključio na internet pomoću tadašnjih modema ‘zvrčkalica’. Uz nekoliko suradnika napravio sam prve skromne stranice o svojoj župi. U to vrijeme još nije bila dostupna digitalna fotografija iz digitalnih fotoaparata. Trošio sam jako puno vremena kako bih sve to naučio i svladao osnove. Onda sam dobio ponudu za prvi pravi posao u kreiranju mrežnih stranica. Bila je to izrada biskupijskih stranica, ali ne ove biskupije u kojoj živim, nego moje rodne Banjolučke biskupije. Angažirao me tadašnji biskupijski tajnik mons. Ivica Božinović i zasuo hrpom materijala. Bilo je to neposredno pred dolazak pape Ivana Pavla II. u Banju Luku.«
»Ubrzo je slijedilo pokretanje i mrežnih stranica Gospićko-senjske biskupije, na poticaj mons. Tomislava Rogića, tadašnjega ogulinskoga župnika, a sadašnjega šibenskoga biskupa. Odmah je uslijedio i zakazani razgovor kod biskupa Mile Bogovića koji je izrazio svoja očekivanja vezano uz pokretanje mrežnih stranica, a imao je izričitu želju da se cjelovito i pravodobno objavljuju sadržaji i novosti za crkvu Hrvatskih mučenika koja je tada bila već gotova u ideji, a pred prvim koracima prema realizaciji. Nije to bio lagan posao, trebao sam biti i informatičar, ponekad i novinar kreator sadržaja, pa i urednik, a da u tome nisam imao potrebnu odrješitost i čvrstoću. Poslije su došli ‘neki novi klinci’ koji su me nadmašili. Otada prigodno napravim pokoju fotoreportažu uz kakvu prigodnu vijest za potrebe moga Facebook-profila i Facebook-stranica župe Oštarije u kojoj radim i župe Plaški u kojoj živim. Od mrežnih stranica ostala mi je još ona moje rodne župe sv. Vida Barlovci kraj Banje Luke.«
»Moje beskonačno sjedenje pred ekranom, bez pravih fizičkih aktivnosti, dovelo je do narušavanja zdravlja: pretilost, dijabetes, povišen krvni tlak, slabljenje vida i dr. Gubljenje društva i neodržavanje kvalitetnih ljudskih kontakata također je posljedica pretjeranoga boravka za računalom. Trpio je i moj rad kao vjeroučitelja. Još me znaju pozvati iz tajništva škole ili ravnateljica, da ‘nešto sredim’ na računalima ili pokažem. To je neki pozitivan polog mojega minuloga rada.
Zbog zdravstvenih sam problema intenzivirao svoju drugu ljubav, boravak u prirodi, uživanje u ljepotama boja i oblika, sklada i zakonitosti. Ranije sam bio blizu ekolozima, išao na neki laganiji, revijalni izlet. A sada sam u fizički puno zahtjevnijim i redovitijim aktivnostima kao planinar. Pomoću geografskih karata i GPS aplikacija na mobitelima počeo sam sa samostalnim odlascima u meni nepoznate dijelove Hrvatske. Odem na vrh neke planine, za to uložim puno tjelesnoga napora i to mi je blagotvorno za tijelo i zdravlje. S vrha se otvaraju novi i daleki vidici, novi pogledi, a u povratku s društvom posjetimo i upoznamo obližnje mjesto ili grad, međusobno se više podružimo i bolje upoznamo. Pristupio sam i u HPD Klek u Ogulinu i u PD Karlovac, gdje sam završio opću planinarsku školu kod Mladena Kuke, u javnosti poznatoga kao pronalazača jame Jazovke i velikoga promotora istraživača i avanturista braće Seljan. Završio sam i tečaj markacije za planinarske putove i dosta zahtjevno osposobljavanje za planinarskoga vodiča društvenih izleta.«
»U svim tim pohodima i obilaženjima tražio sam i vidio primjere i ideje za nešto što bi trebalo napraviti u mom mjestu. Počeo sam oko sebe okupljati djecu i mlade. Kada bi postali stariji, odustajali bi jer su radije birali biti s vršnjacima. Ali ljubav im je ostala i neki se od njih jave da bi nekamo išli kako bi popravili kondicijsku spremnost ili da ‘odmore mozak’. A onda mi se ukazala prilika za jedno novo iskustvo, da samostalno trasiram novi planinarski put u Saborskom. S prijateljima iz naše udruge URPI Mala Kapela trasirali smo, očistili i markirali kružnu stazu pod nazivom ‘Izvor voda’. To je prvi planinarski put u Maloj Kapeli. Svečanost otvaranja i blagoslova bila je 2018. Od tada su godišnji pohodi u zadnju subotu u kolovozu. Bogato je vjerskim, kulturnim, povijesnim i prirodnim sadržajima. Početak je kod spomenika ‘Ranjena golubica’ gdje je pronađena masovna grobnica pogubljenih Saborčana. Tu počinje i križni put Saborčana koji vodi na vrh Alana i na tom putu prolazi pokraj župne crkve sv. Ivana Nepomuka, pa malo poslije i pokraj crkvice Rođenja Blažene Djevice Marije koja je zaštićena kao spomenik kulture. Na kraju križnoga je puta vidikovac na veći dio Saborskoga, a onda slijedi obilazak šest aktivnih izvora ili vrela.«
