I mi »dečki od 60«, privučeni ožujskim varavim suncem, a u duhu medijski prešućenih »Povorki slobode«, izvukli smo se na otvoreno, u prirodu. Iako u ušima još čujem majčine riječi: »Nemoj sjediti na hladnome«, odvažno sjedam na klupu u parku. Točnije, pokraj jednoga od novodobnih gradskih »plastičnih parkova«, okruženoga sa svih strana visokom žičanom ogradom da je više nalik zvjerinjaku nego igralištu. Sve za sigurnost naše djece, i kvake na vratima parka (koje treba detektivski tražiti tko je prvi put ondje) dovoljno su visoko da bi ih teško otvorili i dresirani psi, zbog kojih su navodno i podignute takve ograde, da ne smetaju i ne »kakaju« djeci. Gledam dječicu kroz žicu kako se penju po plastičnim penjalicama i toboganima, i definitivno se uvjeravam da nismo od majmuna! Jedva koje dijete, eno onaj mali »plavi«, spretno se vere. Je li i to od korone, ali svi se nekako nespretno »popikavaju«? Više mi izgledaju kao minijaturni kupci u marketu, dok – u izolacijsko-epidemiološki neodrživim uvjetima – teturaju i preguravaju se u repu za tobogan, posrćući baš kao predsjednik Amerike dok se penje na zrakoplov. A u moje doba… Ma, ovo živo stabalce do moje klupe već bi bilo puno malih penjača i »vratoloma«! Ne bi nitko ni gledao te plastične tobogančiće i umjetne penjalice! Istina, ako mali »tramplavci« baš i padnu s njih – ništa strašno. Jer stvoreni su u parkiću dokraja neprirodni uvjeti, čak i majčica zemlja pod dječjim nogama je… »gumirana«! Pa da, nek’ prvi put padnu kad im netko »sa žnjorom« preotme radno mjesto; neka »tresnu« tek kad se požene ili udaju za krivoga. Dotad, čuvajmo ih u plastičnim krletkama! Neki se već sami »znaju čuvati«, pa i usred graje parka sjede kao budistički monasi, s mobitelom u ruci, onako »za svoju dušu«… Razmišljam kako je sad slično i sa školskim igralištima. Čak i ova naša periferijska, sasvim su blindirana ogradama, valjda da tatama ne bi palo na pamet doći sa sinovima odigrati »hakl«, kako su nekoć naši starci s nama… Vječno prazna. Ogradama otjerali i one zbog čije su ih sigurnosti podizali?
Iz razmišljanja me prenu šušanj pokraj moje klupe. Mali »plavušan«, onaj jedini spretan, uspio je naći izlaz iz »kaveza«! Štoviše, »mali Cico« uzverao se, i to poprilično visoko na stablo. I sad gleda, osvrće se, ne usudi se zvati mamu… Očito, znao se popeti, ali ne zna natrag. Provjeravam je li već došao do lekcije »uspon bez pokrića«, pa kad mi snuždeno kimne, stavih masku na »njušku« i odlučih se na ludo hrabar korak da, usred korone, a izvan ograde, pomognem jedinom hrabrom mališanu »moga djetinjstva«. Samo što sam pružio ruke da mi »Sam u parku« skoči u naručje, iz kružoka mama s mobitelima začu se kriještanje: »Sanjaaa, neki stari perverznjak ti dira Davida!!«
I?… Ima pravo moj kompić Joža kad veli da on s unučićem ide u park »samo malo si pogledat’ mlade mame«, jer su mu »limači i tak prenaporni«.
